Nada Zovko / O svemu ponešto: Njena nova adresa je biro za zapošljavanje

Vukla je teško nogu za nogom, uz stepenice do ulaznih vrata biroa za zapošljavanje. Ona je jedna od od onih dvije hiljade ili dvije tisuće i tristo, otpuštenih radnika, zbog krize i Korone. Poput umornog olovnog vojnika, stajala je za pultom, dok gospođa s druge strane, pečatila je kartom dobro poznat onima koji godinama su na birou za zapošljavanje. Uz obaveznu napomenu o redovitom javljanju, inače gubi se pravo na zdravstvenu zaštitu.

Zamisli, ostaneš bez posla na pragu pedesete, bez plaće i dostojanstva, od loše skromne prehrane umorna si, manta ti se. I na sve to, uskrate ti pravo, da u par kapljica tvoje krvi, vide da li je sve to od stresa i štitnjače ili od loše prehrane, i manjka željeza. Postaneš broj, i dio statistike pada ekonomije usljed Korona virusa. Postaneš broj jedne u nizu, interesantne vijesti na večernjem dnevniku u sedam. “I danas povećan broj novoprijavljenih na birou za zapošljavanje.” Postaneš samo jedna kratka vijest od pet sekundi, koja se brzo zaboravi. Toliko si puta bila dobrovoljni davalac krvi, ne zbog onih jeftinih napolitanki i dvojnog C što daju ti poslije,već zbog ponosa na sebe, pred sobom samom. Zamisli, ti im toliko puta dala krv, da spasiš nečiji život… a danas, kada postala si dio statistike, jedna u nizu nezaposlenih s biroa, ako ne dođeš na vrijeme da “lupe ti pečat” u karton nezaposlenih, ni krv im tvoja više neće biti potrebna. Nećeš imati pravo, ni krv im dati, da vide, koliko zdrava si…

E Miro, moja, dosta tebi muke tvoje, još ti ja s ovom pričom trebam…
Sreća ne čuješ me… ja ovo onako tiho, više sebi u njedra pričam.

Na izlazu iz kancelarije, prepozna kolegicu iz srednje. Mira je bila bolja učenica, iz svih predmeta od nje, ali Miri se nikada nije posrećilo da dobije državni posao. Zadnjih dvadesetak godina, radila je kao trgovkinja.

“Miro kako si, odakle tebe, nije valjda da si i ti ostala bez posla?” – upita je bivša školska a sadašnja službenica biroa za zapošljavanje.

“Gazda zatvorio, ne isplati mu se više držati, ionako svi odoše u velike tržne centre, opao posao skroz” – u jednom dahu izgovori Mira, ono što odgovara zadnjih desetak dana i rodbini i prijateljima .

I opet poput olovnog umornog vojnika, polako niz stepenice biroa za zapošljavanje. Bolno svjesna, stvarnosti, na pragu pedesete, samohrana majka, divnog skromnog srednjoškolca. Zamanta joj se, od sekiracije, tlaka ili niskog željeza, ko će ga znati…

Svrati u pekaru na cesti, kupi dvije kiflice sa sirom posute makom, plati dvije marke, stavi masku na usta i nos što sama je sašila da ne mora kupovati, i zaputi se prema parku.

Sjede blizu tobogana. Sama na klupi, a sa svima u mislima. S tog je tobogana kao dijete spuštala se. Dok se nije udala čuvala je bratovu djecu i dovodila ih u park na tobogan… a od svega nsjljepše joj sjećanje na svog sina, s kojim je provodila svaki slobodan trenutak, često i u parku, motreći ga kao sokol malene ptiće, da ne ozlijedi se.

Odmota kifle iz malenog bijelog fišeka, i stavi u usta jedan zalogaj. Glad ne osjeća, ali zbog mantanja, zna da mora, barem nešto pojesti. Izvadi kutiju cigareta, što sama ih je pravila. Jeftinije je dođe, a i ne puši puno, jednu ili dvije, uz kafu i to je to.

Ovaj mjesec, je trebao biti sretan. Ovaj mjesec je zadnja rata kredita, što uzela je Mira prije dvije godine, da renovira kupatilo i kupi novi bojler, u njihovom malenom jednosobnom stanu.

I zato je svom jedinorođencu obećala nove tene.

Skroman je on, ali već dvije godine ih gleda i potajno želi. Neke su to Nike sa zračnim džonom, neke što tinejdžeri vole. Obećala mu ako prvi srednje prođe odličnim, kupit će mu ih. I proći će odličnim, skoro pa sve mu petice. Nije navaljivao, niti je pitao da mu ih kupi, ali je s tolikim žarom pričao kako su “moćne” i nabrajao ko ih sve u razredu ima. Znala je da mjesec pred raspust, zadnja je rata kredita, i zato je mogla obećati te “moćne” tene.
Na otkaz i Biro za zapošljavanje, nije računala… sada na pragu pedesete.

Stegnu je nešto u grlu. Nije zbog suhe kifle, više je zbog presušnog života, koji je snađe. Sjeti se onog žara u sinovim očima, kada pričao je o Nike tenama. Pogleda zlatni prsten na desnoj ruci, u obliku ruke koja drži providni cirkon . Dobila ga od kume za vjenčanje. Dugo ga nije skidala s prsta, ruke joj natekle, ali uspjela je. Odvaga ga, i zaključi da i nije baš tanak i lagan. Sjeti se u sekundi, dvije tri zlatare, na čijim izlozima je pročitala: “Vršimo otkup zlata”.

Odlučila je. Ovaj maleni komadić metala, nema nikakvu vrijednost, u odnosu na onaj žar u očima, već dvije godine, dok sin joj priča o “ moćnim” tenama. Razmisli i majčinski, brižno, ako su tako dobre i skupe , sigurno će mu dugo trajati, i biće mu u njima toplo zimi, a možda mogu i za kišu..

Očisti prsten, papirnom maramicom, i stavi ga u novčanik. Ustade polako, u strahu da ne zamanta joj se, i krenu odlučno prema zlatari gdje otkupljuju zlato. Zastade na trenutak, izvadi iz fišeka kiflu cijelu i druge pola, polako poče mrviti i bacati komadiće oko klupe gdje je sjedila. Skupiše se vrapci, dosta njih, manjih i onih većih.

I oni su nečija djeca, i njima su ove mrvice kifle “moćne” , kao mom sinu one tene. Ko zna, s kakvim žarom u svojim ptičijim očima, sada jedu i raduju se…
Reče ovo sebi, za sebe u njedra, Mira i umornim korakom, poput olovnog vojnika pođe iz parka prema zlatari, gdje otkupljuju zlato…

(Nada Zovko/Mostarski.ba)