Nada Zovko / O svemu ponešto: Pita od višanja za Mitu…

“Čovjek je udovac. Žena mu poginula u ratu, a sin mu u Americi. Rijetko mu iko u posjetu dođe. Fin čovjek, kulturan, može se s njim progovoriti.”

S ovim riječima, prije skoro tri godine, Danu je dočekao rođak na našoj ortopediji, kojeg je došla posjetiti, nakon operacije kuka.

Mislim da radoznalost svojstvena ženama od krša i kamena , prst sudbine ili Božja volja, natjerali su Danu , da priđe krevetu neznanca i ponudi ga još uvijek toplom slaganom zeljanicom, što taj dan je napravila, za rođaka u bolnici kojeg posjetila je, poslije operacije kuka.

“Stavit ću Vam ovdje na stolić. Pojedite dok je topla, ma nema Vam šta biti neprijatno, ima za obojicu. Od mog spanaka je iz bašte,neprskanog. I sir je domaći u njoj.”

“Ma niste trebali, ima ovdje u natkasni svega, dolazio mi komšija prije dva dana, pa donijeo , ima i naranača i keksa…
Nešto ste mi poznati, gdje ste radili prije rata?

Ja sam Mita. Mithat mi ime, ali sva me raja od kad znam za sebe, zovu Mita. Mi se raspričali, a nismo se ni upoznali.“

I tako , potvrdi se ono, da nikada ne znaš, ni kada…ni gdje, naići će neko , ne da bol otkloni, nemoguće je to. Već da nauči i sebe i tebe, kako s bolom dalje cestom života koračati. Od tog dana, i Mitu je imao ko, svaki dan dok ležao je u bolnici posjećivati. I čiste oprane piđame donositi, i pitu od domaćih višanja, i toplu ljudsku riječ iz Daninih usta donijeti.

Svoje su boli i živote prostrli jedno pred drugo, onako da olakšaju dušu, i da jedno drugom budu štap na koji će osloniti svoja pogurena leđa i umornu dušu.

Miti je žena poginula od granate, u stanu čim je rat počeo. Ima jednog sina u Americi, koji rijetko dolazi.

Dani je muž odveden, iz stana, čim je rat počeo, i nikada ništa nije više čula za njega. Djece nisu imali.

Njihove ih boli nisu napravile ogorčenima. Oni nisu iz one priče, gdje Danini su ispalili granatu od koje je poginula Mitina žena u stanu, a Mitini su tada bili zajedno s onim drugima u istoj vojsci i odveli su njenog muža za kojeg nikada ništa nije saznala…

Čekaj! Stani! Bol je i predugo godina boljela ovo dvoje životom išamaranih ljudi. Zbog naših, vaših, njihovih!

I zamišljam , jednu ženu što pokušava skuhati nešto na brzinu u kuhinji između fijukanja granata, da muž i sin joj kašikom pojedu, da ne jedu suho. Lijepa je, uredna, frizura na mjestu, iako se cijelu noć patila zbijena u ćošak skloništa. I onda granata, geler , krv, vrisak , bol,smrt, suze…

I zamišljam jednog sredovječnog čovjeka, muškarca, u kućnim papučama kako pokušava pronaći neku radio stanicu, na kojoj javljaju o broju mrtvih toga dana. I upadanje na nimalo miran način, trojice vojnika, i odvođenje na “samo informativni razgovor”. S kojeg se nikada nije vratio. Tog dana, prije nego su ga odveli , kao da je slutio svoj kraj, skinuo vjenčani prsten, bio mu velik jer je dosta smršao, i stavio ga u kristalnu ukrasnu pepeljaru na stolu. Kad trojica vojnika, zalupila su vrata stana na polasku, od tog dana, do danas ona zlatna vera u kristalnoj ukrasnoj pepeljari na stolu… sve je što od muža joj ostalo.

Od tada, ovo dvoje ljudi, nisu živjeli. Vukli su se kroz život, čekajući trenutak, kada će se sresti sa onima s kojima bez pozdrava i zagrljaja rastali su se.

Pročitali su oni negdje , da ako ti život da limun a ti napravi limunadu, i ako ti da pelin a ti napravi Pelinkovac, i nastavi dalje.

Umjesto limuna, nadomak grada na zemlji gdje nekada živjeli su Danini roditelji, stabla su višanja. Rijetko je išla dok Mitu nije upoznala, jer nije imala auto. Mita je imao auto, ali rijetko je igdje vozio, jer je živio u stanu sam.

A sada, njih dvoje, više se ne vuku kroz život kao prije. Onoliko koliko Mitino umjetno koljeno im dozvoli , ponovo se nasmijani druže, s ulicama našeg Grada. Našli su i lijepo mjesto gdje popiju kaficu, a kolač prepolove na pola, jer oboje imaju malo povišen šećer, pa se paze.

Nedjeljom odu zajedno na tržnicu, a po domaći sir na Tepu kod žene, koju poznaju i znaju da uredna je i da sve što prodaje domaće je. Kad zahladi, na jesen, ako prestane ova Korona, ići će u Fojnicu, petnaest dana, na banje, zbog Mitinog koljena, to će im platiti sin iz Amerike.

Kada život ti podari gorke višnje, a ti ih pošećeri, pa napravi najbolju pitu od višanja na svijetu, baš kao što Dana svako malo, napravi svom Miti.

A kada ti život podari još gorče višnje, ti ih potopi u šećer i rakiju, pa napravi Višnjevaču!
I nazdravi!
Nazdravi za ono dobro što nekad je bilo .
I za ono dobro, što opet biti će.
Nazdravi za Danu i Mitu!
Za poštivanje i ljubav, što pobijedili su tugu i ogorčenost, jednog besmisla rata.

(Nada Zovko / Mostarski.ba)