Nada Zovko / O svemu ponešto: Tražeći Huzur…

Njeno porculansko bijelo lice, i glas koji ima snagu da i sam Titanik spasi od potonuća, pronašlo je Huzur. Mir! M kao Martina! M kao Mir. O svojem je tijelu, onako samo njoj svojstveno, pričala kao o bijelom čistom bloku za crtanje, po kojem djeca na satu likovnog šaraju linije kako im mašta šapne da treba biti. Samo ovaj put, umjesto papira i bojica, bilo je tijelo, živo i bolno, s rezovima koji spašavali su što se spasiti da, a od kojih ona M kao Martina, zamišljala je da su slova, pomalo nepravilnih oblika, koja inače tu nisu trebala biti. I zbog tih slova, nepredviđenih i nenajavljenih, u oluji od tuge do smijeha, nastao je Huzur. Njen Mir, koji ukoričen s uputstvom za upotrebu, poklanja nama. Huzur. U slučaju oluje, da bude nam pri ruci, kao pojas za spašavanje.

Ti i ne znaš, da sam ja već isplanirala put do našeg Huzura. Put do našeg Mira, s kojim živjet ćemo sve do kraja, kad bude vrijeme za kraj.

Znaš li, da obnavljaju nam hotel Neretvu. I već nas vidim, na terasi na večer kad zahladi, pomalo od života umornim korakom, uz stol što bliže našoj rijeci, sjedamo ti i ja. Progovorit ćemo prvo koju o djeci, pa o unučetu kojem je jučer prvi zub nikao, a onda ćemo ugristi se za jezik, da ne preletimo kako su to, da je sreće bilo mogla biti naša zajednička djeca i unuče. Ali nećemo dozvoliti tuzi da povrijedi ovaj naš dugo traženi Huzur, nego ćemo pozvati konobara da nam donese po još jednu hladnu limunadu u velikoj krigli, i dvije tufahije ako su danas jakom napravljene.

A ja ću te gledati, zaljubljeno i nježno, baš kao i prije mnogo godina, sada još i više, jer tražeći ovaj osjećaj, morala sam izlizati toliko đonova od cipela i pohabati na stotine točkova na koferima, i družiti se s toliko nemira koji bili su mi kao drag šal oko vrata, kojeg teško je skinuti. I voljet ću tvoju kosu boje snijega, večeri ljetne u avgustu, na terasi našeg hotela Neretva.

O onom što propustili smo tražeći naš Huzur, nećemo pričati. Ako je to trebala biti žrtva za ono što sada jeste, onda nećemo žaliti. Umjesto toga, pogledat ćemo naprijed prema ulici, i sjetiti se Franca što je baš na tom mjestu prodavao sladoled, ono nekad davno, kad smo mi bili isto ovo, što sada smo. Isto, samo bez snijega u kosi kod oboje, u avgustu.

Kasno je. Gdje je konobar da naplati, mogli bi polako poći. Sutra ćemo poraniti ranije na tržnicu, po one sitne paprike, pa ćemo napraviti pečenu dolmu. Da imamo za dva dana, da ne moramo kuhati. Pa ćemo poslije u našu malu vikendicu kraj rijeke, da zalijemo baštu, i poberemo kavade da ne propadnu.

Daj mi ruku dok izlazimo s terase. Ne zbog leđa što bole me, nego nekako mi ovako oko srca ljepše. Pa ćemo preko Korza, pomalo umornim korakom prema kući.

„Kako je lijepo vidjeti starije ljude ovako kad se drže za ruku, kad se vole.“

Ma čuli ti ovo šta i ja ? Čuo si. I drago ti. I meni isto.

Nakon toliko prehodanih kilometara, pronašli nas dvoje, naš Huzur.

Pronašli tamo gdje smo ga nekada davno i ostavili. U srcu svom i kući svojoj.

I tako ti i ja, ruka u ruci, korakom laganim i umornim , a sretnim…

Ti , Ja, Huzur i snijeg na kosi, jedne večeri ljetne u avgustu…

(Nada Zovko / Mostarski.ba)