Nada Zovko / O svemu ponešto: U šta su nas pretvorili…

“Pobjeda! Rat je gotov! Oslobođenje!”, uzvikivali su glasno, smijali se nakon toliko vremena, istrčavali na ulicu da pozdrave oslobodioce. A djeci u ruke davali su cvijeće što u trku u bašći i avliji su ubrali, da sa njim obasipaju oslobodioce. I oni najtužniji, bolesni i šepavi, širili su ruke prema nebu, i zahvaljivali Bogu svevišnjem, što spasio ih je.

Ovako su završavali filmovi o ratu, koje sam kao dijete na crno bijelom televizoru gledala, sjedeći na maloj štokrli blizu ekrana. “Otiće ti oči, odmakni!”, bilo je jedino što sam uspjela čuti, dok suze su neutješno potokom se slijevale na majicu. A onda je došao kraj filma, i pobjeda, smijeh i djeca razdragana što cvijećem obasipaju oslobodioce, te sam sebe samu tješila da na kraju sve mora biti dobro. Kažu, kad uđeš u neke godine, da pamet ti na dječju dođe.

Nema više ni crno bijelog televizora, ni štokrle, ali ja sanjam oslobodioce. Od čega da nas oslobode? Pa nema rata više! E prijatelju moj, od jada svake vrste, ja čekam i nadam se da doće spasenje. Ali, nemam snage o svakom jadu, ponaosob pričati. Reći ću ti, o onom zadnjem, što snađe me jučer.

Stari dobri čika Mile, završio u bolnici. Evo, na početku pogriješih. Rekli su mi da ne znam pričati, jer nema više “čika”. Nastavljam, za one koji uspjet će odgonetnuti, o čemu ja to. Od kad je ostao sam i udovac prije dvije godine, više je u bolnici nego u kući. Otoplilo ima dva dana, a čika Mile do za vrat dekom pokriven. Hladno mu kontam, bolnica u našem Gradu nema grijanja, nedavno se o tome pisalo, pacijenti se smrzaju.

“Nema pidžame…, samo jadnik ponosan, stid ga da neko ne vidi od posjete, što obilazi dedu koji leži do njega u krevetu”

Reče tiho medicinska sestra, i ljudski dodade, da će mu poslije podne ona i dvije kolegice sa odjela, od svojih para kupiti pidžamu i lijekove koje je doktor napisao da treba uzimati.

Kupite mu još dvije… i papuče..i voća raznog. Kupite mu krušaka, znam da je čika Mile volio kruške iz svoje bašće, i pravio se da ne vidi, kad uvaljivali smo se da krademo ih, kad mrak padne. Samo je jednom sa smiješkom rekao, Berite samo nemojte grane lomiti.

Jutros je ona ista medicinska sestra od jučer, javila se na telefon. Ne brinite se, rekla je. Onaj dedo što je bio s njim u sobi, umro je noćas, a rodbina mu fina, sve iz natkasne od voća, keksa i soka, prebacili u Milin ormarić. Čak i tablete za tlak, jer su iste koristili. A kćerka od pokojnika, novu piđamu i papuče mu ostavila. I bi mi lakše. Čika Mile ima pidžamu, papuče, načet keks, pola table tableta za tlak, i jedan tetrapak sok od borovnice. U šta su nas pretvorili… Ni sekunde ne zažalih za tim djedom što je umro, nego se obradovah, onom što se iza njega mrtvog može iskoristiti.

U šta su nas pretvorili… Kad neko nastrada, onako iznenada, nema se vremena za tugu i suze, nego se gleda kako na njegovo radno mjesto zaposliti nekog svog. Udovac i udovica, su dobra prilika, ne zbog duše, već zbog penzije. Ne, mi nismo zli. Samo su od nas napravili, napaćene i umorne spodobe, što bore se da prežive slijedeći dan.
I tako, zamišljam ja oslobodioce. Iz onog crno bijelog televizora. Da oslobode nas od jada mnogih, što godinama obavijali su nas njima. Za početak, da vrate grijanje u bolnicu. Da povise penziju čika Mili, da može kupiti pidžamu i papuče. Da daju mu lijekove u bolnici, a ne papirić na kojem piše naziv lijeka, koji mora sam platiti. I da kupi sebi u natkasnu keks nov, ne načet i tetrapak sok. I kruške, što liče na one od nekad, iz njegove bašće.

Da ne mora čekati, da onaj pored njega umre, i ostavi mu ono što tamo Gore, neće trebati.

U šta su nas pretvorili…

(Nada Zovko / Mostarski.ba)