“Njihova noga neće kročiti u naše mahale”: 30 godina od smrti najvećeg mostarskog heroja

Na današnji dan prije tačno 30 godina u borbama za deblokadu grada Mostara, poginuo je legendarni komandant 41. mostarske brigade Midhat Hujdur Hujka.
Kada je Hujdur kao rezervni policajac, stigao u Stanicu policije Luka I u Mostaru 19. decembra 1991. godine, treba je zadužiti pušku. Međutim, umjesto toga, zatražio je i dobio puškomitraljez koji je postao njegova neizostavna pratnja. Nije se odvajao od njega ni tog sudbonosnog 30. juna 1993. godine, kada se odvijala epska bitka za Mostar u kojoj je Hujka izgubio život.
Nakon što je napustio policijsku službu 6. aprila 1992. godine, Hujdur je počeo okupljati dobrovoljce u svojoj mahali, Luka I. Tada se priključio Teritorijalnoj Odbrani, odnosno Armiji BiH. Uz Midhata, njegova dva brata , Jasmin i Mirsad, također su bili prisutni. Hujdur je volio naglašavati ovu “organizaciju po mahalama” i način na koji su se otpor i okupljanje odvijali u Mostaru.

Komandant 41. slavne brigade

Borci kojima je on zapovijedao od samih početaka bili su ključna snaga obrane Mostara. U Prvoj mostarskoj brigadi, pod zapovjedništvom Arifa Pašalića, Hujdur je bio zadužen za bataljon od 1200 boraca. Kada je Pašalić postao zapovjednik IV korpusa, Hujdur je preuzeo komandu nad brigadom koja će kasnije postati poznata kao 41. slavna brigada.
Hujdur je aktivno učestvovao u svim bitkama u Mostaru tokom prvih faza rata, kada su se borbe vodile protiv srpskog agresora. Najznačajnija bitka bila je ona koja se odigrala 11. juna 1992. godine, kada su mostarski borci prešli preko rijeke Neretve, istjerali srpske snage iz istočnog dijela grada i tjerali ih sve do Podveležja. U toj bici, Hujdur je vodio svoje borce prema Južnom logoru koji je oslobođen dva dana kasnije. U to vrijeme, u Mostar su pristizale velike skupine izbjeglih Bošnjaka i Hujdur se trudio osigurati hranu i smještaj za sve njih.

Borba na dva fronta

Nakon završetka intenzivnih sukoba sa srpskim snagama, došlo je do sukoba s HVO-om. Dana 9. juna 1993. godine, mnogi zapovjednici i borci IV korpusa su pali u zarobljeništvo HVO-a, dok je Hujdur s velikim dijelom svoje jedinice bio na istočnoj strani. Tog dana započele su žestoke borbe protiv HVO-a. Zbijeni na istočnom dijelu grada Mostara, okruženi s četiri strane, mostarski ratnici su hrabro vodili odlučujuće bitke, posebno u Šantićevoj ulici i na Bulevaru. Paralelno s tim, Hujdur i njegovi suborci su nabavljali oružje i tajnim kanalima ga prenosili u Mostar.

Nakon napada HVO-a na Mostar u maju i potpunog opkoljavanja jedinica Armije BiH i stanovništva u ovom dijelu grada, Arif Pašalić, zapovjednik IV korpusa, daje naredbu Miralemu Jugi, Šerifu Špagi i Draganu Malkoču da pripreme plan za deblokadu Mostara, što uključuje oslobađanje Sjevernog logora i bjelopoljske kotline. Priprema ovog plana za deblokadu Mostara, kao i priprema jedinica, provođena je u potpunoj tajnosti.
U toj bici Hujdur je bio zapovjednik jedinica koje su imale zadatak osloboditi centralno gradsko područje, uključujući kasarnu Sjeverni logor i poligon prema Sutini. Dragan Malkoč i Šerif Špago bili su dio komandne grupe koja je vodila akciju za oslobađanje Vrapčića i bjelopoljske kotline. Imali su vrlo ograničenu količinu oružja i streljiva. Izuzetno važan bio je konvoj municije koji je, putem tajnih kanala preko srpske teritorija, dopremila grupa iz Bjelimića u Mostar. Mostarci su također imali svoje “tajno naoružanje” – “bosanski lonac”.

Presudna bitka za slobodan Mostar

U teškim okolnostima, inžinjeri iz Mostara su improvizirali razna oružja, uključujući i taj “bosanski lonac”. Zapovjednik Arif Pašalić izdao je naredbu da bitka započne 30. juna 1993. godine u tri sata ujutro. Hujdur je naredio da tri ispaljena “bosanska lonca” budu signal za početak napada na Sjeverni logor. Kao komandno mjesto, Hujdur je odabrao zgradu koja se nalazila neposredno uz ogradu Sjevernog logora, na prvoj liniji fronta.

U tri sata ujutro 30. juna 1993. godine, akcija je počela. Tri “bosanska lonca” su ispaljena prema Sjevernom logoru, ali eksplodirao je samo jedan. Kratko vrijeme je vladala zbrka, no Hujdur je brzo izdao zapovijed za napad. Jedinice koje je vodio brzo su oslobodile veći dio Sjevernog logora, ali Komanda HVO-a u logoru i dalje se držala, iako je bila opkoljena, a na obje strane bilo je mrtvih i ranjenih.

Kako bi zauzeli zgradu Komande HVO-a, bilo je potrebno angažirati pojačanje. Hujdur je zatražio hitni dolazak novih boraca u logor. Uskoro nakon toga, zajedno s Esadom Humom, preskočio je ogradu i ušao u logor kako bi direktno zapovijedao zauzimanjem Komande HVO-a. Granate su padale oko njih, trčali su preko otvorenog prostora, preskočili jednu ogradu i nastavili trčati. Međutim, granata ispaljena s položaja HVO je smrtno ranila Hujdura, njegov pratitelj Humo je teško ranjen. Ubrzo nakon toga mostarski branioci su uskoro oslobodili Sjeverni logor, a nedugo poslije i Bijelo Polje.

Gorak okus pobjede

Nakon Sjevernog logora, jedinice Armije RBiH, uz pomoć patriota iz Vrapčića i Bijelog polja, oslobođaju Vrapčiće, veliki dio Raštana, hidroelektranu Mostar i Bijelo polje sa HE Salakovac. Jedinice iz Mostara se spajaju s bataljonom Armije RBiH iz Drežnice.

Nakon ove veličanstvene akcije Mostar je “prodisao”, no uslijedilo je višemjesečno granatiranje istočnog dijela grada koje je na kraju rezultiralo uništenjem 80 posto stare gradske jezgre, a kulminiralo je 9. novembra 1993. godine kada je srušen Stari Most.

Dva dana nakon pogibije na mostarskim šehitlucima klanjana je dženaza za mostarskog heroja Midhada Hujdura Hujku. Ukopan je pored svojih saboraca, a posthumno mu je dodijeljen čin brigadnog generala, te je dobio najveće priznanje “Heroja oslobodilačkog rata”. Iza njega su ostali supruga Ramiza i kćerke Elvina, Edita i Enita.

(klix)