Zavirimo u poštansko sanduče i posegnimo za kovertom punom emocija
Iz štampe je nedavno izašla knjiga poezije “Pisma ocu” autorice Esme Džiho. U ovom kratkom osvrtu prisjetit ćemo se nedavno održane promocije knjige i dotaknuti se tematike i motiva iste.
Kada god pomislimo na pisma u nama se probudi nostalgija i neki star štih vremena koje nepovratno prolazi.
Pisma su dio nas onoliko koliko to želimo da budu. Njima smo se nekada povjeravali dragim i bliskim osobama gradeći na taj način odnos koji je bio od neprolazne vrijednosti. Naslov knjige je samim tim nostalgično posesivan i ostavlja na prvi mah budućeg čitaoca u uvjerenju da će doznati
nešto intimno i važno o onome ko ju je napisao. Nekako se kroz naš um provlači misao da smo dio nekog dijaloga i jedan sentimentalni posmatrač i akter jednog solilokvija gdje se podrazumijeva da ćemo ostati talac povjerenja koje nam je bezuvjetno poklonjeno.
Esmina zbirka „Pisma ocu“ nedvojbeno ispunjava očekivanja bar u ovom dijelu koje smo gore naveli. Svojim pjesmama dočarava unutarnju potrebu za iskazivanjem emocija te prenošenja na čitaoca.
Čitalac doživljava bliskost sa stanjem autorice što je, ako ćete priznati, svojevrstan dobitak i njemu i autoru. Njoj zbog umijeća odabira iskaza, a čitaocu zbog razumijevanja i produbljivanja sopstvene spoznaje te jednog novog iskustva.
Pred nama se otvara jedan svijet starog odgoja gdje je porodica sve. Ona je dignuta na pijedestal vrijednosti koji je iznad svega. Porodica je stub društva i polazno mjesto odakle idemo dalje u osvajanje svijeta. Ljubav koja u njoj vlada je nešto što je teško poimati ako nemate slično iskustva, pa iako ga nemate vi počinjete o njemu maštatati i željeti da ste dio toga.
Za ovako otvoreno iskazivanje emocija treba hrabrosti jer zalazite u sfere trusnog područja gdje rizikujete odmetnutu misao o patetici i lažnom predstavljanju. Ipak, pjesnikinja vješto zaobilazi prepreke nerazumijevanja otvarajući put sopostvenog bivstvovanja oživljavajući sliku nepatvorene ljubavi prema bližnjem gdje je sve poredano prema prioritetima onako kako treba biti.
Ljubav je vodilja od koje se ne odustaje tako lako i nije loše podsjetiti da je to broj 1 i u ovom današnjem svijetu iskrivljenih percepcija i lažnih vrijednosti.
Esma nas uči kako se voli i kako se pati. Ona ne daje poentu, nju morate zaslužiti, a to možete samo ako želite, jer bez želje i nade sve je uzaludno.
Uskoro će i Esmin roman stići do čitalaca.
(Mostarski.ba)
