Planine u Bosni i Hercegovini: Bjelašnica

Bjelašnica je planina u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine, pripada dinarskom planinskom sistemu. Susjedne planine su joj Igman sa sjeverne strane, koji se praktično naslanja na Bjelašnicu, te Treskavica i Visočica. Bjelašnica je prekrivena snijegom od novembra do maja, a nekada i u ljetnim mjesecima.

Reljef

Prostorno se masiv Bjelašnice može podijeliti na tri dijela. Prvi je centralni masiv sa najvišim istoimenim vrhom (lokalni naziv Opservatorij) (2067 m) na kojem se nalazi i meteorološka stanica izgrađena 1894. godine prva u Bosni i Hercegovini. To je i najviša stalno nastanjena tačka u Bosni i Hercegovini. Sa tog mjesta počinjao je i start olimpijskog spusta.

U neposrednoj blizini je vrh Vlahinja (2057 m). Na južnom dijelu je Krvavac (2061 m). Na zapadu je Hranisava (1964 m).

Visoravan omeđena planinama, Bjelašnicom sa sjevera, Treskavicom sa istoka, Visočicom sa juga i planinom Obalj sa zapada, naziva se bjelašnički plato.

Najveći dio Bjelašnice građen je od srednjih i gornjih trijaskih krečnjaka i dolomita. Krečnjačko dolomitske mase ispucale su brojnim pukotinama, koje su predisponirale jake kraške procese, zbog kojih se padavine brzo gube u podzemlju, pa je planina skoro bezvodna. Za vrijeme diluvijalne glacijacije na Bjelašnici su bili glečeri, najviše razvijeni na njenoj sjevernoj strani. I danas ima trgova djelovanja tih glečera.

Pećina Megara, poznata još i pod nazivom Kuvija, nalazi se u zapadnom dijelu planinskog sklopa Bjelašnice (Preslici planina, na sjeverozapadnoj padini brda Orlovca). Pećina Klokočevica ili Klokotnica nalazi se na istočnim padinama Bjelašnice, u blizini Babinog dola.

Klima

Ljepotu planine povećava čudljivost njene klime. Ona je rezultat geografskog položaja Bjelašnice u Dinarskim planinama, geološkog sastava i nadmorske visine. Najviši dio dinarskih planina predstavlja granicu utjecaja dvije klima – mediteranske i kontinentalne. Tako se na Bjelašnici sukobljavaju vazdušne mase sa mora i planine. Takvo sukobljavanje rezultira jakim vjetrovima i izlučivanjem kišnih i sniježnih padavina u jesenjem periodu, a u zimskom periodu do padanja velikih količina snijega, koji se u proljeće dugo zadržava. Ove klimatske specifičnosti su pogodne za razvoj zimskih sportova.

Srednja godišnja temperatura iznosi samo 0,7 °C, zbog izrazito niskih zimskih temperatura. Najviša temperatura dostiže 24 °C, a najniža -41 °C. Ljeti je prekrivena gustom zelenom travom, a zimi i do 3m visokim snijegom.

Turizam

Zbog svoje surove klime u 20-om vijeku ovu planinu pohodili su jedino planinari. Poznat je i slučaj iz 1962. godine kada su smrtno stradala sedmorica planinara. Na zapadnoj strani izgrađeno je 5 planinarskih domova: Šavnik, Podgradina, Stanari Hranisava i Sitnik.

U sklopu XIV Zimskih olimpijskih igara – Sarajevo 1984. godine na Bjelašnici, u predjelu Babin Do, izgrađeni su brojni sportski i turistički objekti, koji se i danas koriste.

Na ovom platou ukliješteno je desetak planinskih sela gdje je prije rata živjelo oko 2.500 stanovnika. Stanovništvo se bavi uglavnom zemljoradnjom i stočarstvom. Do danas ovo područje nije ozbiljnije obrađeno kako arheološki tako ni historijski pa je teško preciznije govoriti o vremenu naseljavanja ovog područja, porijeklu i strukturi stanovništva.

Dugo je vladalo uvjerenje da je područje bjelašničkih sela bilo ustvari bastion bogumilstva, područje gdje se ovo učenje najduže zadržalo. U naučnoj literaturi ubicirano je selo Milišići kao posljednje mjesto gdje su njegovi stanovnici u 18. vijeku primili Islam.

Naučna nepoznanica je da li je predosmanlijsko stanovništvo ovog područja bilo bogumilsko koje se usljed progona katoličke crkve sklonilo u ova planinska područja i zahvaljujući geografskoj izoliranosti i teškoj prohodnosti uspjelo zadržati sve do 18. vijeka.

Nije isključena opcija da su pripadnici Crkve bosanske i, naseljavali ovo područje prije dolaska osmanlijske vlasti u ove krajeve.

Treća hipoteza koju zagovara historičar Jusuf Mulić u svojim nedavno objavljenim monografijama Konjica, a posebno u nedavno štampanim knjigama da su ovo područje nastanjivali Vlasi koji su tu stigli iz stare Hercegovine u njihovom nomadskom kretanju duž Balkanskog poluostrva od vremena kada su stigli zajedno sa rimskim legijama i tu ostali nakon propasti Rimskog carstva u 4. vijeku.

Hipoteza da su ovo područje u predosmanlijskom periodu nastanjivali nomadi Vlasi može biti najbliža historijskim činjenicama s obzirom na običaje, način odijevanja i druge elemente koje je zapamtila i naša generacija a koji su najsličniji, ponegdje i identični sa onima u Staroj Hercegovini. Također mnoga prezimena ovog područja kao što su Bandići, Aljovići, Fajići doselila su se na ovo područje iz Hercegovine.

I na kraju i do danas su neki lokalitet sačuvali nazive koji bi mogli potvrditi ovu teoriju kao što su „vlahinja“ itd.

Od spomenika materijalne kulture koji bi eventualno mogli pomoći u rješavanju porijekla i strukture stanovništva bjelašničkih sela predosmanlijskog perioda teško nam mogu od neke vitalne pomoći biti nadgrobni spomenici – stećci kojih na ovom području ima na nekoliko lokaliteta. Naime, ovi nadgrobni spomenici ne mogu se vezati ni sa patarenstvom ni sa crkvom bosanskom, jer su ih dizali i pravoslavci i katolici, već sa običajima onovremenog naroda bilo koje vjeroispovijesti.

Već u prvom popisu vilajeta Hercegovina iz 1477. godine, petnaestak godina poslije pada Bosne pod osmanlijsku vlast, spominje se bjelašničko selo Tušila koje pripada timaru Zagorje sa stavke Grgura vojvode. Na tom timaru zabilježena je jedna kuća koju nastanjuje Radovan sin Miroslava. Od prihoda spominju se pšenica, zob, i nešto povrća sa veoma skomnim prihodom od 214 akči dok selo Drežica naprimjer ima prihod od 1992 akče.

Deset godina kasnije u popisu iz 1488. godine spominje se selo Umoljani kao timar Sinana Čelebija sina Abdus-selama. Ovom popisu se javljaju muslimanska imena u prvoj generaciji kao naprimjer Hamza sin Radina, Hamza sin Vukčina, Ahmed sin Tvrtka. Umoljani su imali 20 kuća i ukupni prihod od 1572 akče. Ovo navodi na zaključak da je Islam veoma rano došao do stanovnika ovih sela i da su nakon 20 godina počeli primati Islam.

U popisu iz 1604. godine spominju se sela Umoljani, Lukomir, Bobovica i Brda.

Ovim područjem prošao je i Evlija Čelebija polovinom 17. vijeka gdje spominje sela Tušila i Rakitnicu te još neke lokalitete koji danas nisu nastanjeni i za njih kaže da je to čudan zelenilom obrastao i naselje planinski kraj.

Lukomir

Naselje Lukomir je planinsko selo koje se nalazi na južnim obroncima Bjelašnice na 1495 metara nadmorske visine, što ga čini najvišim naseljenim mjestom Bosne i Hercegovine i jedinim preko 1300 m. Na osnovu stećaka koji se nalaze u selu i koji potiču iz 14. i 15. vijeka, vjeruje se da je selo bilo naseljeno i prije više stotina godina. Današnji stanovnici sela potomci su ovčara iz hercegovačkih sela Kamena i Žulja iz okoline Stoca, koji su zbog izuzetno bogatih pašnjaka ovdje ljeti čuvali velika stada ovaca. Gradeći prvo sezonska naselja (stanove), koja su poslije prerasla u današnje selo, najvećim dijelom su se ovdje naseljavali ljudi iz plemena Čomora i Masleša, koji su i danas najbrojnije porodice u Gornjem Lukomiru.

Kulturni krajolik – selo Lukomir (Gornji Lukomir), proglašeno je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.

Nacionalni spomenik čine objekti smješteni u selu Lukomir (96 objekata, od čega 46 stambenih objekata, 49 privrednih objekata i objekat bivše škole), nekropola sa 18 stećaka na lokalitetu Vlaško groblje i nekropola sa devet stećaka na lokalitetu Jezerine.

U Lukomiru se danas živi sezonski. Od kraja aprila pa sve do septembra ljudi se ovdje bave uglavnom stočarstvom i zemljoradnjom. Kada dođe zima, veći dio stanovnika odlazi u niže predjele.

U selu se, pored kuća mještana i idilične slike života, nalazi i etnografska kuća, gdje se može i prenoćiti. Selo iz godine u godinu posjećuje sve više turista, a mještani Lukomira ljubazni su i gostoprimljivi.

U Lukomiru su se snimani filmovi “Gluhi barut” i “Nebo iznad krajolika”.

(Mostarski.ba, Visit BiH, furaj.ba, Wikipedia)