Profesor Denis Taslidža sa svojim učenicima osvaja kantonalna, državna i međunarodna takmičenja

Profesor njemačkog jezika Denis Taslidža sa svojim učenicima osvaja kantonalna, državna i međunarodna takmičenja

Do sada je sa njima osvojio čak 28 diploma.

To je bio povod za Glas Stoca da uradi intervju sa ovim stolačkim profesorom.

𝐌𝐨𝐳̌𝐞𝐭𝐞 𝐥𝐢 𝐧𝐚𝐦 𝐳𝐚 𝐩𝐨𝐜̌𝐞𝐭𝐚𝐤 𝐫𝐞𝐜́𝐢 𝐧𝐞𝐬̌𝐭𝐨 𝐨 𝐬𝐞𝐛𝐢?
Zovem se Denis Taslidža. Rođen sam 1980. godine u Čapljini, a trenutno živim na Domanovićima. U djetinjstvu sam jedan period života proveo u Neumu, a kasnije sam se preselio na Domanoviće, gdje sam završio 5. razred osnovne škole. Nažalost, nesretni rat prekida moje školovanje ovdje, te se u septembru 1993. godine upisujem u osnovnu školu “Mathildenschule” u gradu Offenbach am Main koju završavam kao đak generacije. Nakon toga sam se upisao u gimnaziju “Rudolf-Koch-Schule”, a povratkom u Bosnu i Hercegovinu završio sam četvrti razred Opće gimnazije u Mostaru. Po struci sam magistar njemačkog jezika i književnosti, a trenutno radim kao profesor njemačkog jezika u Srednjoj školi Stolac i kao nastavnik u Prvoj osnovnoj školi Stolac. Također, pored posla u školi, već osam godina vodim kurseve njemačkog jezika.

𝐊𝐚𝐝𝐚 𝐬𝐭𝐞 𝐢𝐬̌𝐥𝐢 𝐮 𝐨𝐬𝐧𝐨𝐯𝐧𝐮 𝐬̌𝐤𝐨𝐥𝐮 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐕𝐚𝐦 𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐞𝐝𝐦𝐞𝐭 𝐛𝐢𝐨 𝐧𝐚𝐣𝐝𝐫𝐚𝐳̌𝐢?
Kao i svakom dječaku koji voli sport, najdraži predmet mi je bio Tjelesni i zdravstveni odgoj. Još kao dječak pokazivao sam ljubav i sklonost prema različitim sportskim disciplinama. Smatram da je ljubav prema sportu izrazito lijep osjećaj koji kod djece treba njegovati. Od malena sam krenuo da treniram fudbal, tako da sam jedno vrijeme bio član juniorske reprezentacije Bosne i Hercegovine. Ta ljubav prema sportu je ostala i dan danas, tako da trenutno obavljam funkciju potpredsjenika OŽRK Iskra Stolac, a prije toga sam bio dio MNK Vrhovnik iz Čapljine, a u nekim momentima i trener. Osim sporta, za vrijeme svog školovanja volio sam i matematiku. Pokazatelj tome su i mnoga takmičenja na kojima sam bio jako uspješan i osvajao prva mjesta

𝐉𝐞𝐬𝐭𝐞 𝐥𝐢 𝐮 𝐭𝐨 𝐯𝐫𝐢𝐣𝐞𝐦𝐞 𝐡𝐭𝐣𝐞𝐥𝐢 𝐛𝐢𝐭𝐢 𝐩𝐫𝐨𝐟𝐞𝐬𝐨𝐫 𝐧𝐣𝐞𝐦𝐚𝐜̌𝐤𝐨𝐠 𝐣𝐞𝐳𝐢𝐤𝐚?
Iskreno, teško je pronaći osobu koja u osnovnoj školi odluči i zna čime se želi baviti u životu. Kao što sam spomenuo, volio sam matematiku i sport, ali na kraju ipak shvatam da to nisu pravi pozivi za mene i upisujem studij germanistike na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru.

𝐊𝐚𝐝𝐚 𝐢 𝐳𝐚𝐬̌𝐭𝐨 𝐬𝐭𝐞 𝐨𝐝𝐥𝐮𝐜̌𝐢𝐥𝐢 𝐬𝐭𝐮𝐝𝐢𝐫𝐚𝐭𝐢 𝐧𝐣𝐞𝐦𝐚𝐜̌𝐤𝐢 𝐣𝐞𝐳𝐢𝐤?
U gimnaziji otkrivam sklonost prema stranim jezicima, naročito prema njemačkom jeziku. Nakon određenog perioda života u Njemačkoj, te ponovnog povratka u Bosnu i Hercegovinu, uvidio sam da će mi studiranje njemačkog jezika pružiti mogućnost zapošljavanja na raznim područjima. Za poziv profesora odlučujem se jer sam posebno zavolio njemački jezik, te me privukao rad u prosvjeti, odnosno posebno me privukla mogućnost rada s djecom u čemu i danas jednako uživam.

𝐃𝐚 𝐥𝐢 𝐕𝐚𝐦 𝐣𝐞 𝐛𝐢𝐥𝐨 𝐭𝐞𝐬̌𝐤𝐨 𝐭𝐨𝐤𝐨𝐦 𝐬𝐭𝐮𝐝𝐢𝐣𝐚?
Tokom studija bilo je i lijepih i onih manje lijepih momenata. Ne mogu da ne kažem da nije bilo dosta odricanja, ali u ljepšem sjećanju su mi ostali svi oni lijepi momenti studentskih dana. Ipak je to, kako kažu jedan od najljepših perioda života. Drago mi je što sam na kraju upravo odabrao ono što me u tom momentu najviše ispunjavalo i u čemu sam najviše uživao jer kada nešto zaista voliš, imaš veću motivaciju da se boriš sa svim preprekama na koje naiđeš i da na kraju ostvariš sve svoje ciljeve.

𝐊𝐚𝐤𝐨 𝐣𝐞 𝐢𝐳𝐠𝐥𝐞𝐝𝐚𝐨 𝐕𝐚𝐬̌ 𝐩𝐨𝐜̌𝐞𝐭𝐚𝐤 𝐫𝐚𝐝𝐚 𝐮 𝐬̌𝐤𝐨𝐥𝐢?
Generalno, svaki početak je težak, ali u svojih četrnaest godina rada stekao sam dosta iskustva radeći u različitim školama, počevši od Prve osnovne i Srednje škole u Stocu, do Osnovne škole u Čapljini, Gnojnicama, te i do Srednje ekonomske i ugostiteljsko-turističke škole u Mostaru. Kao i u svakom zanimanju, naišao sam naravno na mnogo uspona i padova. Ali, vodim se time da nakon svakog pada treba ustati i nastaviti dalje još jače, jer greške su tu da učimo na njima. Od početka sam uvijek nastojao ostvariti lijep pristup prema svojim učenicima, te pronalaziti različite načine kako bih ih što više potaknuo na učenje i sticanje znanja. Upravo zbog toga mi je jako drago što sam među generacijama ostao upamćen kao profesor koji im je prvenstveno prenio znanje koje će im zasigurno služiti, a ne kao prestroga osoba kojoj bi se plašili postaviti pitanje. Volio bih još dodati da dobri i kvalitetni profesori ne moraju biti prestrogi, ali im je na prvom mjestu disciplina i želja za napretkom svojih učenika.

𝐍𝐚 𝐨𝐬𝐧𝐨𝐯𝐮 𝐕𝐚𝐬̌𝐞𝐠 𝐝𝐮𝐠𝐨𝐠𝐨𝐝𝐢𝐬̌𝐧𝐣𝐞𝐠 𝐢𝐬𝐤𝐮𝐬𝐭𝐯𝐚, 𝐫𝐞𝐜𝐢𝐭𝐞 𝐧𝐚𝐦 𝐬̌𝐭𝐚 𝐦𝐢𝐬𝐥𝐢𝐭𝐞 𝐝𝐚 𝐣𝐞 𝐮 𝐩𝐫𝐨𝐜𝐞𝐬𝐮 𝐨𝐝𝐠𝐨𝐣𝐚 𝐢 𝐨𝐛𝐫𝐚𝐳𝐨𝐯𝐚𝐧𝐣𝐚 𝐳𝐚 𝐝𝐚𝐧𝐚𝐬̌𝐧𝐣𝐞 𝐦𝐥𝐚𝐝𝐞 𝐧𝐚𝐣𝐯𝐚𝐳̌𝐧𝐢𝐣𝐞?
Najvažnija je svjesnost učenika da im je znanje potrebno i da uče za sebe, a ne za ocjenu. Važno je da svaku kritiku u procesu odgoja shvate pozitivno jer samo tako mogu napredovati. Važno je ne bojati se iznijeti svoje mišljenje, diskutovati o nekoj temi, te znati saslušati drugoga.

𝐍𝐢𝐳̌𝐞𝐭𝐞 𝐦𝐧𝐨𝐠𝐨 𝐮𝐬𝐩𝐣𝐞𝐡𝐚 𝐮 𝐫𝐚𝐝𝐮. 𝐉𝐞𝐝𝐚𝐧 𝐬𝐭𝐞 𝐨𝐝 𝐧𝐚𝐣𝐛𝐨𝐥𝐣𝐢𝐡 𝐩𝐫𝐨𝐟𝐞𝐬𝐨𝐫𝐚, 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐧𝐚𝐦 𝐤𝐚𝐳̌𝐮 𝐮𝐜̌𝐞𝐧𝐢𝐜𝐢 𝐨𝐬𝐧𝐨𝐯𝐧𝐞 𝐢 𝐬𝐫𝐞𝐝𝐧𝐣𝐞 𝐬̌𝐤𝐨𝐥𝐞 𝐮 𝐤𝐨𝐣𝐢𝐦𝐚 𝐫𝐚𝐝𝐢𝐭𝐞. 𝐏𝐨𝐬𝐚𝐨 𝐩𝐫𝐨𝐬𝐯𝐣𝐞𝐭𝐧𝐨𝐠 𝐫𝐚𝐝𝐧𝐢𝐤𝐚 𝐣𝐞 𝐩𝐥𝐞𝐦𝐞𝐧𝐢𝐭𝐨 𝐳𝐚𝐧𝐢𝐦𝐚𝐧𝐣𝐞, 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐮 𝐢𝐳𝐚𝐳𝐨𝐯𝐢, 𝐬̌𝐭𝐚 𝐣𝐞 𝐧𝐚𝐣𝐭𝐞𝐳̌𝐞?
Naravno, uvijek mi je drago čuti da učenici imaju lijepo mišljenje o meni kao profesoru. Za ovaj poziv potrebno je voljeti djecu, rad s njima, te predmet koji predajete, a za mene jako bitna stvar jeste to da nađete način da djecu motivišete. Smatram da je stub svakog društva kvalitetno obrazovanje, a ono počiva na kvalitetnom radu prosvjetnih radnika. Biti prosvjetni radnik je zaista jedna posebna profesija koja je slobodno mogu reći jedna od najvažnijih u društvu. To je profesija koja zahtijeva veliku odgovornost, te pružanje mladima najpotrebnijih informacija, kvalitetnog znanja i vještina kako bi se mogli u životu snalaziti, te unaprijediti svoj i život svoje zajednice.

𝐊𝐨𝐥𝐢𝐤𝐨 𝐬𝐭𝐞 𝐮𝐬𝐩𝐣𝐞𝐬̌𝐧𝐢 𝐮 𝐨𝐧𝐨𝐦𝐞 𝐬̌𝐭𝐨 𝐫𝐚𝐝𝐢𝐭𝐞 𝐠𝐨𝐯𝐨𝐫𝐞 𝐢 𝐦𝐧𝐨𝐠𝐨𝐛𝐫𝐨𝐣𝐧𝐞 𝐝𝐢𝐩𝐥𝐨𝐦𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐝𝐨𝐧𝐨𝐬𝐢𝐭𝐞 𝐬𝐚 𝐭𝐚𝐤𝐦𝐢𝐜̌𝐞𝐧𝐣𝐚. 𝐌𝐨𝐳̌𝐞𝐭𝐞 𝐥𝐢 𝐧𝐚𝐦 𝐫𝐞𝐜́𝐢 𝐧𝐞𝐬̌𝐭𝐨 𝐯𝐢𝐬̌𝐞 𝐨 𝐭𝐨𝐦𝐞?
U posljednjih deset godina takmičenja zajedno sa svojim učenicima osvojio sam ukupno 28 diploma. Važno je istaći da govorimo o različitim nivoima takmičenja, od kantonalnog, državnog, pa čak i međunarodnog takmičenja. Da bi se postigli svi ti rezultati potrebno je dosta odricanja kako sa moje strane, tako i od strane učenika, a pripreme traju 3-4 mjeseca prije samog takmičenja. Naporno radimo, kako na časovima njemačkog jezika, tako i u slobodno vrijeme, vikendima, pa čak i na raspustu. Međutim, stojim iza toga da se rad i trud zaista isplate, a najsretniji sam kada vidim nasmijana lica svojih učenika, te osjećaj zadovoljstva nakon nekog postignutog rezultata.

𝐊𝐨𝐣𝐚 𝐛𝐢 𝐛𝐢𝐥𝐚 𝐩𝐨𝐫𝐮𝐤𝐚 𝐳𝐚 𝐤𝐫𝐚𝐣 𝐧𝐚𝐬̌𝐞𝐠 𝐫𝐚𝐳𝐠𝐨𝐯𝐨𝐫𝐚?
Za kraj želim poručiti svima, naročito mladima koji treba da biraju svoj životni poziv, da bez obzira koji posao odabrali, odnosno kojim poslom se u životu bavili, potrudite se odabrati ono što volite i ono u čemu ćete uživati. Još jedna bitna stvar, koju sam već spomenuo, je da se naporan rad uvijek isplati i da samo sa trudom, radom i željom za uspjehom to možete i ostvariti.

(Glas Stoca)