Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju: Dvije sahrane pjesnika Osmana Đikića

Piše: Ahmet Kurt

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju: Dvije sahrane pjesnika Osmana Đikića

Prešućena historija o pjesniku, njegovim sahranama i spomeniku uzrok je više netačnosti koje su se već odomaćile u kolektivnom sjećanju. Jedna od tih grešaka je kako je spomenik podignut na pjesnikovom mezaru. Istina je da su kosti nesretnog pjesnika iz političkih razloga 24 četiri godine poslije njegove smrti iskopane iz Carinskog harema, pa onda uz veliku pompu položene ispod već napravljenog “turbeta” u malom haremu uz Karađozbegovu džamiju. Zašto je to urađeno pročitajte u ovom kratkom tekstu.

Pjesnik Osman Đikić, od oca Ahmet-age i majke Hane, kćerke Ibrahima Kurta umire 1912. godine i sahranjen je u Carinskom haremu. Imao je samo 33 godine kada ga je pokosila tišika, ili sušica kako se tih godina u smrtnim listovima kao uzrok smrti zvala i upisivala tuberkuloza.

Đikić je djelovao u teškim okolnostima drame i traume identiteta kod Bošnjaka, koje su nastale smjenom dvaju carstava na razmeđu XIX i XX stoljeća. Za razliku od većine autora sa “orijentalnim” imenima tog vremena koji su pragmatično prihvatali evropske vrijednosti, Đikić se posvetio ideološkom angažovanju na promociji srpstva među Bošnjacima gdje je krajnji cilj bio priključenje BiH Srbiji. U ta vremena muslimani i pravoslavni zajednički su se protivili austrougarskoj politici, ali svako iz drugih razloga.

Đikićeva neka djela opisuju islamsku tradiciju njegovog intimnog okruženja pa je on svakako i bošnjački pjesnik, bez obzira na njegova politička opredjeljenja. Na tadašnje muslimanske “Srbe” i “Hrvate” u vremenima krize identiteta, bilo bi pogrešno gledati kroz današnju dioptriju.

Uspostavljanjem Kraljevine Jugoslavije svim poznatijim bošnjačkim “političkim Srbima” davana je velika važnost i naglašavalo se njihovo srpstvo. Tako su razna udruženja i ustanove, pa i izvori vode nazivani imenom Osmana Đikića. Sasvim suprotan odnos vlasti su imale prema “političkim Hrvatima”. Tako je jedan drugi član iz porodice Kurt, žestoki frankovac i “Hrvat” advokat Mehmed Đelaluddin Kurt uspostavljanjem Kraljevine zatvoren početkom 1919. godine. Isti odnos prema tim grupama nastavio se i u socijalističkoj Jugoslaviji, s tim da je njihovo srpstvo sada tumačeno kao bratstvo i jedinstvo.

Životna opredjeljenja Osmana Đikića, koji je već dvije decenije počivao u Carinskom haremu ponovo su aktuelizovana, a njegove kosti iskopane i iskorištene u političkim igrama u 1930-im godinama. U to vrijeme područje današnje BiH bilo je podijeljeno između banovina gdje niti u jednoj Bošnjaci/muslimani nisu bili većina. Poslije uvođenja Šestojanuarske diktature 1929. godine donekle popušta srpski hegemonizam i Milan Stojadinović formira vladu u kojoj su članovi iz novoformirane zajednice Narodne radikalne stranke, Slovenske ljudske stranke i Jugoslavenske muslimanske organizacije Mehmeda Spahe.

Oponent Spahi među bošnjačkom populacijom tada je, pored ostalih, bila i Muslimanska organizacija pod vođstvom Hakije Hadžića, a njegova osnovna platforma je bila “BiH kao hrvatska zemlja”. U tim borbama da se bošnjački glasovi privuku na jednu ili drugu stranu izvučeno je najuspješnije oružje srpske politike – ljubav i priznanje – pa je podiguto “turbe” Osmanu Đikiću i početkom marta 1936. godine organizovana ponovna sahrana. Tome je predhodila politička kampanja i veličanje Đikićeva srpstva sa prikupljanjem priloga za izgradnju “turbeta”. Tih godina Bošnjaci su idejno, politički i nacionalno bili podijeljeni u više grupa, gdje su “Spahinovci” ipak činili 80% bošnjačkog biračkog tijela.

Ubrzo nakon kampanje i podizanja pjesnikovog “turbeta”, početkom 1939. godine, srpska politika je odlučila riješiti hrvatsko pitanje u direktnom sporazumu sa Hrvatima, a na račun podjele prostora Bosne i Hercegovine i zanemarujući težnje Bošnjaka, pa im u tome nije više trebao ni Mehmed Spaho, ni Osman Đikić, ni njegovo “turbe”.

U komunističkom miljeu poslije Drugog svjetskog rata mostarski Bošnjaci u svojoj naivnoj dobrodušnosti i političkoj zapuštenosti spomenik su ipak doživljavali kao neki znak njihovog postojanja i priznanja.

Vidimo da danas, skoro 90 godina poslije, taj vješti PR-trik još uvijek djeluje. Ipak došlo je vrijeme da se bez samozavaravanja i omamljivanja, hladne glave i bez uzimanja anestetika i analgetika ispravno sagleda to vrijeme. Ne ulazeći u ocjenu je li Osman Đikić izvanvremenski i iznadvremenski pjesnik kako neki pišu sigurno je da spomenik nije podignut zato što je on bio izuzetni pjesnik, nego je svrha gradnje “turbeta” bila pridobijanje bošnjačkih glasova na srpsku stranu u političkim borbama sredinom 1930-ih godina.

Tako nas spomenik danas podsjeća na ta tubelentna vremena između dva svjetska rata. Svi mi objekte oko sebe doživljavamo na drugačiji, samo svoj način. Ja kad prođem pored ovog pogrešno okrenutog “turbeta” (na slici) ozidanog ciglom vidim minijaturni vizantijski hram sa nekim detaljima sa Alhambre i elementima jednog turbeta. Mislim da je autor spomenika, poznati beogradski umjetnik i arhitekt Aleksandar Deroko i autor Hrama svetog Save u Beogradu, vjerno prikazao ličnost Osmana Đikića onako kako je pjesnik sam sebe definisao – kao Srbina islamske vjere.

(Mostarski.ba)