Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju

Ne znam koliko je poznat kuriozitet da su u mahali Carina, na lijevoj obali Neretve (na slici između Carinskog i Titova mosta), na razmaku od samo 200 metara, rođena i živjela dva dječaka koji će u odrasloj dobi biti članovi skupština na kojima su donešene historijske odluke o osnivanju dvije države, jedne potpuno nove, a druge proširene i sa novim društvenim uređenjem.

Piše: Ahmet Kurt

Idući ulicom Mladena Balorde od Musale prema sjeveru, sedamdesetak metara od početka ulica, sa lijeve strane, rođen je jedan od osnivača današnje Republike Turske – Ahmet Lakišić (1883-1935), u Turskoj poznat kao Ahmet Hamdi Lakşe (donja slika u ramu) Odavde, je 1895. godine, dvanaestogodišnji dječak Ahmet Lakišić sa svojim roditeljima i četverogodišnjim bratom Šaćirom, iselio u današnju Tursku, u mjesto İnegöl u blizini Burse. Kao dobrovoljni učesnik na strani Osmanskog carstva borio se u Balkanskom ratu 1912–1913. godine skupa sa Kemal-pašom, kasnijim osnivačem moderne Turske, poznatijim kao Mustafa Kemal Atatürk. Kao predstavnik pokrajine Ertuğrul (Bilecik) Ahmet je izabran za poslanika Prve velike narodne skupštine Turske (Türkiye Büyük Millet Meclisi), koja je osnovana 23. aprila 1920. godine. U njegovu čast dvije ulice su u okrugu Burhaniye dobile ime: Ahmetbey Sokak i Lakşe Sokak.

Hodajući dvjestotinjak koraka sjeverno od Lakišića kuće, pa okrenete desno u Kurtov sokak, na broju 3 je rodna kuća Husnije Kurta (1900-1959), profesora na Mostarskoj gimnaziji i člana predsjedništva ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a 1943. godine. Husnija je peto dijete muderisa Karadžozbegove medrese, hadži kurre* hafiza Muhameda Kurta. Iz pokrajine Udine gdje je bio zatvoren u italijanskom logoru Husnija se probija 1943. u Sloveniju i priključuje partizanima, a zatim odlazi u Bosnu. Od oslobođenja 1945. godine obavljao je više političkih funkcija i prelazi da živi u Sarajevo. Od početka školske 1948/49. godine nalazi se na dužnosti profesora Organske hemije i šefa Zavoda za hemiju i poljoprivrednu tehnologiju. Ženi se sa Samijom Velić iz Mostara sa kojom dobija troje djece. Njihov sarajevski stan na broju 2 u Radićevoj ulici bio je uvijek pun Mostaraca koji su tražili neku pomoć, najviše studenata kojima bi Husnija sređivao da upišu fakultet koji žele, a ne na koji su određeni.

Kada bi Mostar njegovao kulturu sjećanja i čuvanja historijskog i kulturnog identiteta grada, koji traje evo već 550 godina, rodne kuće ove dvojice Mostaraca bile bi obilježene bar sa skromnim mesinganim pločicama 15×10 cm i kratkim tekstom. Ali možda će nekad i to biti.
Do tada, mladi Mostarci, blaženi u neznanju o svojoj prošlosti, mogu i dalje po društvenim mrežama pokretati akcije dizanja spomenika nekoj “mostarskoj legendi”; Mehi Džegeru, Habibi Greti Garbo, Aci Biciklisti i inim drugim. Svim tim “legendama” zajedničko je da su bili ljudi sa posebnim potrebama i štićenici Centra za socijalni rad.

* = kurra hafiz je hafiz koji zna Kur’an napamet na sedam, odnosno, deset mutevatir kiraeta – arapskih dijalekata i narječja koja su bila prisutna u vrijeme Objave.

(Ahmet Kurt / Mostarski.ba)