Sjećanje na najvećeg bh. intelektualca svoga vremena

Za života se trudimo da iza sebe ostavimo trag djelima koja bi svjedočila o našem bivstvovanju na ovome svijetu, da ne budemo zaboravljeni. Često se pitamo šta je potrebno da činimo kako bismo u tome uspjeli, a odgovor nam je pred nosom: ponašanje i djela naših velikana, što su nam ostavili u amanet. Ti najznamenitiji sinovi Bosne i Hercegovine su svojim radom, hrabrošću i genijalnošću, uprkos ogromnim društveno-političkim preprekama, uspjeli promijeniti tok historije u pozitivnom smjeru za svoj narod i svoju zemlju. Jedan od njih je Safvet-beg Bašagić, najveći intelektualac svoga vremena, prvi bošnjački doktor nauka, književnik, prevodilac, historičar i političar. Većina bh. književnih kritičara i historičara smatra ga začetnikom preporoda bošnjačkog naroda, odnosno bošnjačke i bosanskohercegovačke književne, kulturne i društvene historiografije.

Bašagić je rođen prije 151 godinu, 6. maja 1870., u Nevesinju. Njegova majka Almasa Čengić bila je unuka čuvenog i u epovima opjevanog Smail-age Čengića. Osnovnu školu pohađao je u Mostaru i Konjicu, a 1882. godine porodica mu se preselila u Sarajevo, gdje je uporedo završio ruždiju i Prvu sarajevsku gimnaziju.

Knjige i pisanje zavolio je još kao dječak, kroz priče svoga oca Ibrahim-bega Bašagića, poznatog i pod pjesničkim pseudonimom Edhem, o značajnim Bošnjacima iz prošlosti, koje su bile zasnovane na usmenoj narodnoj predaji.

– Od prvog dodira s knjigom u meni se pojavila misao da očinu predaju dovodi(m) u savez s historijom, da bih oživio zamrle uspomene na glasovite Bošnjake: junake, vojskovođe, državnike, učenjake, pjesnike, dobrotvore – govorio je Bašagić o svojoj prvoj inspiraciji za pisanje i bavljenje historiografijom Bosne i Hercegovine.

Zahvaljujući svom ocu i školovanju u islamskim vjerskim institucijama (mekteb, ruždija), perfektno je naučio turski, arapski i perzijski jezik, ali je krišom od roditelja pohađao i gimnaziju, kako bi stekao potrebno svjetovno obrazovanje. U tom periodu je, kao i svaka mlada osoba, otkrivao sebe i formirao svoj talent za pisanje, ali se i intenzivno družio sa svojim gimnazijskim kolegama. Tada nastaju Safvet-begove prve pjesme, a u stihovima kojima je opisivao gimnazijske dane bio je krajnje iskren:

Protiv volje roditelja poš’o sam u gimnaziju –
I s dječicom kao mladić sjedio u jednoj klupi,
Iz škole sam sa knjigama pohađao i birtiju
Gdje se mladež sarajevska na sastanke često kupi.

Ipak, u tom periodu najviše ga je inspirirala ljubav:

Čudno ti se čini, – je li? –
Kako crni Mirza pjeva,
I u dušu djevojačku
Svoje pjesme ulijeva?

Ako mu je crna koža,
Duša mu je sjajna, čista,
Čišća nego drobni biser
Što se na tvom grlu blista.

Čudno ti se čini, – je li? –
Što priroda vječna neće
Da u bijeloj ilovači
Mirisavo cvate cvijeće.

A meni je opet čudno,
Ko ne znade, što ne šuti,
Da sve nije pravo zlato,
Što se sjaji, što se žuti.

Bašagić je svoje pjesme potpisivao pseudonimom Mirza Safvet.

Samo devet Bošnjaka imalo je završen fakultet 1900. godine, kada je i Safvet-beg diplomirao na Bečkom univerzitetu, stekavši zvanje profesora orijentalnih jezika. Uporedo sa studiranjem u Beču, Bašagić je prikupljao historiografsku građu BiH, te je 1900. godine izdao „Kratku uputu u prošlost Bosne od 1463. do 1850.“, koja je i danas jedno od najznačajnijih djela o historiji Bosne i Hercegovine i njenog naroda.

– Kad se to gradivo malo po malo obradi i tačno ispitaju sva istočna i zapadna vrela, a to će više radinih sila stajati dosta truda i vremena; istom onda će poći za rukom jednom povjesničaru od zanata da sastavi potpunu povijest ponosne Bosne i junačke Hercegovine, koje su, kao države u državi sve do Omer-pašinih vremena 1850., sačuvale svoju narodnu i povjesničku individualnost u formi aristokratske zadruge prkoseći istoku i zapadu – zapisao je Bašagić u predgovoru svoje knjige.

Godine 1910., na Bečkom univerzitetu brani doktorsku disertaciju s temom „Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti“ i stiče titulu doktora orijentalnih jezika i historije islama. Disertaciju, u kojoj je pobrojao sve bošnjačke književnike do tog vremena, uz citate njihovih djela i biografije, jedne prilike je prokomentirao rečenicom:

– Uspomene na velike ljude iz mog naroda meni su uvijek bile svete, uvijek ih čuvam kao najdragocjenije amanete.

Tokom studija u Beču priredio je za štampu i prvu zbirku pjesama „Trofanda iz hercegovačke dubrave“, a poslije diplomiranja vraća se u Sarajevo, gdje počinje raditi kao profesor arapskog jezika u Velikoj gimnaziji.

Bio je istinski poliglot, govorio je arapski, perzijski, turski, njemački, francuski, latinski i engleski jezik, što mu je omogućilo veoma uspješno bavljenje i prevodilačkim poslom. Poznatu pjesmu njemačkog pjesnika Heinea „Azra“ („Kraj tanana šadrvana“) preveo je upravo Bašagić, a zbog načina na koji je sročio prevedene stihove na bosanski jezik ta pjesma je u našem narodu zaživjela kao sevdalinka.

S originalnog, perzijskog jezika Bašagić je na bosanski jezik preveo 227 rubaija najvećeg perzijskog pjesnika Omera Hajjama. Jezička preciznost i pjesničke vještine Safvet-begovog prevoda rubaija i danas se smatraju nenadmašnim. Prema mišljenju mnogih, on je za tadašnju Bosnu i Hercegovinu bio ono što je Hajjam za srednjovjekovnu Perziju.

Bašagićeva kolekcija islamskih rukopisa i starih knjiga, koja se nalazi u Univerzitetskoj biblioteci u Bratislavi, dio je UNESCO-ovog programa „Memory of the World Programme“.

Uz stvaralačko, istraživačko, historiografsko, prevodilačko i profesorsko djelovanje, Bašagić je neumorno radio za dobrobit svoga naroda i usmjeravajući ga ka obrazovnom i kulturnom boljitku. Odmah po povratku sa studija u Beču, u Sarajevu, 1900. godine, zajedno s književnicima Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nurijem Hadžićem, pokreće list „Behar“.

U februaru 1903., s Edhemom Mulabdićem, uz podršku tadašnjih uglednih Bošnjaka, koje je prethodno lično animirao, osnovao je Kulturno-prosvjetno društvo “Gajret”, kojem je on bio i prvi predsjednik (1003.-1907.).

KPD „Gajret“ je kasnije preimenovan i danas djeluje kao BKZ „Preporod“. Cilj djelovanja „Gajreta“ bio je emancipacija, obrazovanje i kulturno uzdizanje bošnjačkog stanovništva, te stipendiranje najtalentiranijih mladih ljudi.

Naredne, 1904. godine, Bašagić osniva društvo „El-Kamer“ i Muslimanski klub, a 1907. pokreće i list „Ogledalo“.

Godine 1910. izabran je za zastupnika u Bosanskom saboru, a ubrzo nakon toga, poslije smrti Ali-bega Firdusa, imenovan je predsjednikom Sabora. Nakon Prvog svjetskog rata radio je kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, od 1919. do 1927.

Safvet-beg je bio oženjen Fahrijom, kćerkom Ćamil-bega Bašagića-Redžepašića i Najle Rizvanbegović. Imali su četvero djece, sinove Fikreta i Namika te kćerke Almasu i Enisu.

Posljednjih petnaest godina života proveo je u bolesničkoj postelji, a te teške dane najbolje je opisao u pjesmi ”Sumorne melodije”:

Ja osjećam s dana na dan,
Kako bolest mene steže.
Hoće, da me sve do groba
Za dosadno kreve sveže.
I brzo će svezati me –
I dovest u tako stanje,
U kom pjesnik sve izgubi:
Vjeru, nadu i uzdanje.

U meni će tad presušit
Živo vrelo poezije,
Koje preko trideset ljeta
U grudima mojim vrije

T’jelo slabo, duša prazna, srce puno jada,
Želja hladna, volja mrtva, izgubljena nada,
Mašta pusta, gusle mukle – sve od boli strada.
Gdje si smrti, da se izgubim s pozornice lude!

Za me više nema draži na ovome sv’jetu,
Da ublaži moje jade, moju sudbu kletu,
Gadna bolest shrvala me u života cv’jetu.
Gdje si smrti, da se gubim s pozornice lude!”.

 

Umro je u 65. godini, 9. aprila 1934., u Sarajevu i sahranjen u haremu Begove džamije. U listu „Novi Behar“ zapisano je da “Sarajevo nije vidjelo veličanstvenije dženaze od one Safvet-begu Bašagiću”.

Omer Hajjam na sarajevskoj pijaci Telali

Safvet-beg je na pijaci u ulici Telali u Sarajevu kupio rukopis iz 16. stoljeća u kojem su bili ispisani stihovi na perzijskom jeziku. Bio je nemalo iznenađen kada je shvatio da su to Hajjamove pjesme.

“Koliko se sjećam, bilo je to u proljeće 1915. Idući kroz Telale vidim telalbašu kako drži dvije knjige i viče: ‘Kruna prvi put!’ Zastanem i opazim po uvezu, da su rukopisi, pa dobacim kao iz šale: ‘Dvije krune!’ Neko još primače 20 filira, a ja dignem na tri krune. Telalbaša povika: ‘Tri krune drugi put! Tri krune drugi i treći put, teslim!’ Uzmem knjige i dadnem mu 10 kruna. Čekajući, dok mi vrati kusur, otvorim jedan rukopis i nabasam na naslov: ‘Rubaijati Omera Hajjama’”, napisao je Bašagić u svom sjećanju na taj događaj.

Rodna kuća Safvet-bega Bašagića u Nevesinju, 2005. godine proglašena je nacionalnim spomenikom BiH. Smještena je stotinjak metara od Careve džamije, odnosno Džamije sultana Bajazida Velije, uz koju je i najatraktivnija destinacija turista koji posjećuju Nevesinje.

(azra.ba)