Srednjovjekovni grad Soko

Srednjovjekovni grad Soko, smješten na kamenitoj uzvisini u istoimenom selu, sedam kilometara sjeverno od Gračanice, potiče iz srednjeg vijeka, odnosno razdoblja srednjovjekovne bosanske države.

Ono što danas karakteriše stari grad Soko jeste da je, iako je 2003. godine proglašen nacionalnim spomenikom BiH, u veoma lošoj situaciji. Iz dana u dan, srednjovjekovni grad propada, pa se čak smatra najugroženijim nacionalnim spomenikom u Bosni i Hercegovini.

Srednjovjekovni grad Soko, smješten na kamenitoj uzvisini u istoimenom selu, sedam kilometara sjeverno od Gračanice, potiče iz srednjeg vijeka, odnosno razdoblja srednjovjekovne bosanske države. Ono što danas karakteriše stari grad Soko jeste da je, iako je 2003. godine proglašen nacionalnim spomenikom BiH, u veoma lošoj situaciji. Iz dana u dan, srednjovjekovni grad propada, pa se čak smatra najugroženijim nacionalnim spomenikom u Bosni i Hercegovini.

Soko je posljednji put obnavljan u vrijeme gradačačkog kapetana Mehmeda, u drugoj polovici 18. stoljeća. Definitivno je napušten oko 1840. godine, od kada je prepušten zubu vremena. Ipak, još početkom 20. stoljeća grad se spominje kao “dobro očuvana ruina zamka”, uz preporuku turistima i izletnicima da ga posjete, kaže historičar Edin Šaković.

Ipak, najveće razaranje Soko je doživio 1949. godine, kada je odlukom tadašnjih vlasti kamen iz njegovih zidina upotrijebljen za izgradnju mjesne škole (danas zgrada MZ Soko). Iste godine grad je proglašen spomenikom kulture i stavljen “pod zaštitu države”.

Danas, pak spada u kategoriju ugroženih nacionalnih spomenika i izložen je svakodnevnom ubrzanom propadanju i devastaciji, s opasnošću potpunog obrušavanja preostalih temelja zidova.

U historijskim izvorima se prvi put spominje u junu 1449. godine, kao grad kneza Radivoja, brata bosanskog kralja Stjepana Tomaša – inače, jednog od najutjecajnijih feudalaca tog doba u Bosni. Sigurno je grad nastao barem koje desetljeće ranije, možda u doba kada je Radivoj, uz podršku Osmanlija, pokušavao da se domogne bosanske krune. Postoje i pretpostavke da je podignut još u drugoj polovici 14. stoljeća, u vrijeme vladavine kralja Tvrtka I, kao jedna od utvrda koje su štitile sjevernu granicu Bosne.

Soko se prvi put spominje 19. juna 1449. godine, u darovnom ugovoru kojeg su pred kaptolom u Budimu sklopili knez Radivoj Vrandučki, brat bosanskog kralja Tomaša, te njegov punac, slavonski feudalac Nikola Velički iz Požeške županije. U tom ugovoru obojica su se obavezali da će jedan drugome ustupiti dijelove svojih posjeda u kraljevstvima bosanskom i ugarskom. Od Radivojevih posjeda izričito se spominje samo grad Soko, što upućuje na pretpostavku da je bio stolni grad ovoga kneza i uglednog člana dinastije Kotromanića. Radivoj je, inače, bio jedna od politički najutjecajnijih ličnosti srednjovjekovne bosanske države 15. stoljeća, pretendirajuću u dva navrata i na bosansku krunu.

Prije nekoliko godina na inicijativu Asocijacije “Soko-Gračanica”, u međuvremenu ugašenog udruženja koje se bavilo afirmacijom kulturnog naslijeđa, pokrenute su aktivnosti u cilju otkupa parcele na prijevoju kojim se pristupa gradu, sa kućom i gospodarskim objektom. Sa vlasnikom je dogovoreno da se sredstvima općine otkupi jedna novosagrađena kuća na ulazu u naselje Soko, koja bi se potom ustupila vlasniku u posjed, dok bi on svoju staru kuću sa okućnicom i zidanim gospodarskim objektom dao u vlasništvo općine. Sa vlasnikom novosagrađene kuće je, pak, dogovoreno da se ista isplati u tri-četiri godišnje rate, čiji iznosi ne bi predstavljali nikakvo znatnije opterećenje za budžet općine.

(agencije)