Treći decembar – Međunarodni dan osoba s invaliditetom

“Izazovi postoje da bi ojačali naša uvjerenja, a ne da bi nas pregazili.”

Decembar, prosinac, treći – Međunarodni dan osoba s invaliditetom!

Treći prosinac, odnosno decembar, za mene ima neku simboliku otkad sam i sama mogla nešto učiniti za ovaj datum! Ono što ja lično mogla učiniti za treći decembar jeste napisati i podijeliti neku priču koja bi eventualno pokrenula one koji mogu nešto više i bolje učiniti za osobe s invaliditetom!

Čovjek je “Božiji namjesnik na zemlji”, dat mu je um i razum, data mu je mogućnost da praktično učini sve što treba, njemu i drugima oko njega. Još kad se udruži više ljudi pa i cijelo društvo angažira- mogu mijenjati svijet i, svakako, učiniti ga boljim i ljepšim, ili bar podnošljivijim nekim svojim članovima, kao što su, u ovom slučaju, osobe s invaliditetom.

Po onoj mudroj izreci – “ne trudi se da budeš dobar ili savršen, već podnošljiv”, jer podnošljivost može biti i minimum, ali i maksimum, zavisno od stadija mogućnosti!

Ja ne znam da li i koliko moja pisana riječ može donijeti dobra osobama s invaliditetom, ali jedno sigurno znam – da meni lično donosi posebno zadovoljstvo!

Svaka riječ koju lično kažem ili napišem i koju mi drugi kažu ili napišu na ovaj dan – doživljavam praznikom, sva moja nutrina se nekako razvedri. Dan mi se oboji u boje radosti i nije važno da li je sunce, vjetar, kiša…

I onaj snijeg koji često zna upravo trećeg decembra zabijeliti vrhove oko Mostara: Planinicu, Brkanovo brdo, Rujište, Velež… bude mi nekako prazničan, grije i nadahnjuje dušu, budi uspomene na sretno djetinjstvo!

Da, to je istinski tako, to je osjećaj samo jedne osobe koja ne može ništa osim podijeliti riječ, a šta je tek s onima koji mogu puno više, koji mogu pružiti ruku, dati utjehu, dom, porodični osjećaj… koji mogu promijeniti i olakšati život onima koji ne mogu sami sobom!?
Čime se mjeri njihova radost, koliko je njihovo srce i na kraju nagrada – kad pomognu i riješe problem nemoćnom, oslobode brige, tuge, životne poteškoće osobe s invaliditetom!?

Na ovaj dan se, također, podsjetimo i da osobe s invaliditetom imaju jednake potrebe, ali i prava kao i sve druge osobe, jer i njihova bića su sazdana od istog materijala samo drugačije svrhe i mogućnosti!

Lično, i za ovaj decembar ću učiniti ono što mogu pa makar to bila i samo riječ, i ne znam da li će ikoga potaknuti, da li će razveseliti ijednu osobu s invaliditetom, ali znam da mene hoće i potrudit ću se da i ovaj treći, ako Bog da, doživim i proživim kao praznik!

“Motivacija vas vodi kroz dan, ali inspiracija vas vodi kroz život.”

Uz ovaj tekst, kao motivaciju i inspiraciju, ali i pouku – dodajem i jednu divnu, poetičnu priču!

“Njemački pjesnik Rilke boravio je neko vrijeme u Parizu. Idući na univerzitrt svakog je dana u društvu svoje prijateljice Francuskinje prolazio vrlo prometnom ulicom.
Na tom putu, iza jednog ugla, redovno je sjedila jedna osoba koja je bila potrebna tuđe pomoći. Sjedila je uvijek na istom mjestu s ispruženom rukom gledajući u zemlju.
Rilke joj nikad ništa nije udijelio, dok je njegova prijateljica znala spustiti koji novčić.
Jednog dana, mlada dama začuđeno upita pjesnika: “Zašto nikad ništa ne dadneš onoj sirotici?”
“Trebali bismo udijeliti nešto njezinu srcu, a ne u ruke”, odgovorio je pjesnik.
Sljedećeg dana Rilke se pojavio s prekrasnom, tek procvalom ružom. Stavi je prosjakinji u ruku i htjede proći.
No, u tom trenu sirotica je podigla oči, pogledala pjesnika, brzo ustala, uzela njegovu ruku i poljubila je, a potom otišla stišćući ružu na grudima.
Cijelu sedmicu je nisu viđali, a kada se ponovo pojavila bila je nijema i nepokretna kao i uvijek.
“Od čega je živjela sve ove dane, kad nije ništa dobivala?” upitala je mlada Francuskinja.
“Od ruže”, odgovorio je pjesnik.”
Kada je od srca- ne treba puno!

Kada bi svako činio ono što može, a država svoje, između ostalog, da uredi zakon o personalnoj asistenciji – osobe s invaliditetom bi daleko bolje živjele i svoje potrebe i nedostatke lakše rješavale!

“Odreknite se života sa samosažalijevanjem u zamjenu za život sa svrhom.”

Piše: Razija Maksumić