Categories: BiH, Iz historije|Published On: 20/12/2020|

Upoznajmo BiH/Općina Gornji Vakuf

Geografski položaj

Općina Gornji Vakuf–Uskoplje je naseljeno mjesto i općina s površinom od 395,95 km² smještena je u gornjem toku rijeke Vrbas. Gornji Vakuf predstavlja jedno od najstarijih mjesta u Bosni nastalih aktom uvakufljavanja od strane bosanskog plemstva iz osmanlijskog perioda. Nalazi se u Skopaljskoj dolini koja se prostire u gornjem toku rijeke Vrbas.

Na sjeverozapadu graniči sa općinom Bugojno, sjeveru i sjeveroistoku sa Novim Travnikom, na istoku sa Fojnicom, na jugu sa Prozor-Ramom i Konjicom, a na zapadu sa Kupresom. Visinski raspon općine Gornji Vakuf–Uskoplje kreće se od 610 metara (kod Humca u Skopaljskoj dolini) do 2112 (Nadkrstac, najviši vrh Vranice).

Klima Gornjeg Vakufa je umjereno kontinentalna sa karakterističnim izrazito hladnim i dugim zimama te kratkim i toplim ljetima koja s većom nadmorskom visinom prelazi u izrazito planinsku klimu sa dugotrajnim snježnim pokrivačem.

Historija

Gornji Vakuf kao gradsko naselje nastao je krajem XVI vijeka. Sam naziv ovog pitomog gradića upućuje da ispitivanja o njegovu postanku treba dovesti u vezu sa institucijom vakufa. Valja napomenuti da su vakufi u svim islamskim zemljama odigrali golemu ulogu u urbanom razvitku, pošto su putem vakufa izgrađivani skoro svi objekti javnog značaja u pojedinom naselju. Međutim u slućaju Gornjeg Vakufa, kao i još nekih drugih urbanih centara još je mnogo više naglašena uloga vakufa.

Postanak Gornjeg Vakufa stoji u najužoj vezi sa vakufom Mehmed – bega, zvanog Stočanina, a to znači da je njegova džamija od fundamentalnog značaja za osnivanje same varošice. Zato historija Gornjeg Vakufa kao gradskog naselja nalazi svoje ishodište u Mehmed – begovoj džamiji.
Prema raspoloživim podacima (natpisna ploča o izgradnji džamije) Mehmed-beg je svoju džamiju završio 1592/93. (1001. hidžretske godine). Nije poznato kako je u početku izgledala džamija. Sudeći po raspoloživim podacima (kamenitoj munari, natpisnoj ploči i dr.) pretpostavlja se da se radilo o monumentalnom zdanju. Džamija je više puta stradavala, a 1969 godine na istom mjestu započela je izgradnja moderne dzamije.

Arheološkim istraživanjima je ustanovljeno da su oko Gornjeg Vakufa tragovi antičkog života i ostaci zgrada tako gusti da se može pomišljati na veći broj manjih naseobina sa većim centrom. Vijesti antičkih pisaca o dobijanju zlata u provinciji Dalmaciji su se prvenstveno odnosile na oblast srednjobosanskog rudogorja i u njoj pogotovo na planinu Vranicu i njeno podnožje oko Gornjeg Vakufa. Možda je i to jedan od razloga zašto su Rimljani smjestili čuvenu postaju Ad Matricem na mjestu današnjeg Gornjeg Vakufa, kuda je prolazila cesta Salona-Sirmium.

U Glasniku Zemaljskog muzeja od 1901. možemo pročitati zapis učitelja Franje Martinčevića u kojem, između ostaloga, stoji da ,,po brdima oko G. Vakufa osobito onima sa sjeverne i zapadne strane, nizahu veliki i tvrdi gradovi nekadašnjih velmoža , a podno brda bijahu rasijana sela’’. Zasigurno je da je u poznijem srednjem vijeku vojna vlast za ovaj kraj bila koncentrisana u Susidu kod Gornjeg Vakufa – Uskoplja (prvi put se spominje 1403). Smatra se da je već tada župa Uskoplje u turskoj vlasti bila privremeno podijeljena na Gornje i Donje Skoplje.

Gornje Skoplje je predstavljalo posebnu nahiju sa utvrdom Susid što danas odgovara Općini Gornji Vakuf-Uskoplje. Jedno vrijeme u historiografiji Vakuf je bio poznat kao Česta (1444). Međutim, ništa rječitije o naseljenosti kraja oko Gornjeg Vakufa – Uskoplja ne govori koliko brojnost srednjovjekovnih stećaka. Na području općine nalazi se preko 580, uglavnom sandučastih stećaka.

Pored povoljnog geografskog položaja i prirodnih bogatstava jedan od razloga koji je doveo do formiranja Vakufa bio je vojno-strateške prirode, jer je u svim periodima turske vladavine ovo područje bilo ugroženo od Mlećana i uskoka, te je bilo neophodno formirati centar koji će imati ulogu vojne krajine. Prema šemi Hamdije Kreševljakovića kojom je opisana uloga pojedinih urbanih centara, Gornji Vakuf – Uskoplje je bio obrtničko-trgovački centar u Skopaljskoj mikroregiji. Preovladavao je metalurgijski.

Doprinos odbrani bosanskih granica Gornjovakufljani su dali u čuvenom boju pod Banja Lukom 1737. godine. Pjesnik Mustafa-hadži Muhlisija zvani Bošnjak piše o ovom boju. “Haber o provali Švabe došao je kasno pa su naši preci požurili da stignu na bojno polje. Usiljenim maršom stigli su pod Banjaluku. Kažu da su bezi sjahivali sa konja i prepuštali fukari da jaše kako bi na vakat stigli.”

U pokretu Husein-kapetana Gradaščevića za autonomiju Bosne aktivno učestvuje gornjevakufska aristokracija, listom svi su bili za Gradaščevića osim bega Sulejmanpašića iz Odžaka čija su imanja tad opustošena. Nekoliko Gornjevakufljana je zbog učestvovanja u pokretu za autonomiju bilo osuđeno na zatvorske kazne.

U vrijeme austrougarske vladavine Gornji Vakuf je postao značajan za tadašnju vlast zbog prirodnog bogatstva koje se uveliko eksploatisalo i prevozilo u druge dijelove zemlje.

Odmah poslije Drugog svjetskog rata na Glavici, brdu nadomak starog dijela izgrađena je Spomen kosturnica za 101 borca-partizana, koji su svoj život položili za bolju budućnost. Nakon rata počeo je brzi razvoj privrede kao i samog grada. Prije rata u Bosni i Hercegovini općina Gornji Vakuf je spadala u red srednje razvijenih općina bivše Jugoslavije.

Nacionalni spomenici

Na listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine za općinu Gornji Vakuf se nalaze sljedeći spomenici:

Ljubunčića (Teskeredžića) kula u Voljicama i
Sahat-kula, historijski spomenik

Ljubunčića (Teskeredžića) kula u Voljicama

Ljubunčića (Teskeredžića) kula u Voljicama, je stambeno-fortifikacijski objekat iz osmanlijskog perioda, općina Gornji Vakuf-Uskoplje, Bosna i Hercegovina. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 3. do 5. marta 2015. godine u Sarajevu, donijela je odluku da se kula proglasi za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.
Na osnovu ostataka kule može se utvrditi da je imala pravougaonu osnovu oko 6,00 x 5,00 metara i visoka oko 7 m. Imala je prizemlje i dva sprata. Sačuvani su svi vanjski zidovi kule u visini od 1,80 do 2,20 metra. Njihova debljina u prizemlju iznosi oko 80 cm, i prema vrhu se sužavala tako da je na spratovima ona mogla iznositi od 60 do 70 cm. Na istočnom zidu ostao je sačuvan otvor-puškarnica dimenzija 51 x 30/11 x 17 cm. Kula je izgrađena na kosom terenu.

Sahat kula

Sahat-kula u Gornjem Vakufu-Uskoplju nalazi se u podnožju brežuljka Strmica, nedaleko od čaršije. Sagrađena je 1710. ili 1711. godine. Visoka je 9 metara, sa osnovicom od 3,55 m. Krov joj je od šindre. Do 1949. godine otkucavala je a la turca, a od tada je počela otkucavati po srednjoevropskom vremenu i to svakog sata otkucavajući dva puta uzastopno. Od 1950. do 1953. godine nije bila u funkciji, dok je trajala njena opravka koju je obavio Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine u Sarajevu, jer je sahat-kula proglašena kulturno-historijskim spomenikom pod zaštitom države.

Privreda

Glavni privredni potencijal Gornjeg Vakufa su poljoprivreda i javni sektor, dok su najveća industrijska preduzeća Rudnik uglja lignita Gračanica i Saraj-Komerc, proizvođač opruga i filtera, koji proizvodi između ostalog i za Volkswagen i Renault.

Zbog svog geografskog položaja i klimatskih karakteristika Gornji Vakuf je izuzetno povoljan za razvoj turizma. Planine Vranica i Raduša oduvijek su privlačile planinare ne samo iz ovih krajeve, nego i iz čitave regije. Idealne su mogućnosti za lov i ribolov.

Poznata izletišta u blizini Gornjeg Vakufa su: Prokoško jezero koje nije samo poznato po ljepoti već i po endemičnom vodozemcu tritonu, Ždrimačka jezera u čijoj se blizini nalazi prekrasan slap, Bistrička rijeka (čuveno ribogojilište), planine Vranica i Raduša, Radovina, (“planinarski raj”), te izvorišta sve četire vakufske rijeke.

U općini Gornji Vakuf rođen je Branko Mikulić.

Branko Mikulić (1928-1994), po struci ekonomista, a po opredjeljenju politički radnik, bio je član Predsjedništva SFRJ iz BiH, osmi po redu predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV) Socijalističke federativne republike Jugoslavije , sekretar sreskog komiteta SK u Gornjem Vakufu, Bugojnu, Livnu i Zenici, organizacioni sekretar u Bugojnu i Jajcu, član CK SK BiH, predsjednik skupštine sreza Sarajevo, sekretar Izvršnog komiteta CK SK BiH, predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine SRBiH, predsjednik CK SK BiH, član Predsjedništva CK SKJ.

Iako je mogao, Mikulić, inače rođen u Pograđu kod Gornjeg Vakufa-Uskoplja 1928. godine, odbio je da napusti glavni grad države, koji je 44 mjeseca bilo pod opsadom. Slobodu ponovo nije dočekao.

Sahranjen na sarajevskom groblju Sv. Josipa, u prisustvu čak 2.000 do 2.500 ljudi u gradu pod opsadom.

„U teškim je trenucima pravio državu Bosnu i Hercegovinu, borio se za njenu ravnopravnost u bivšoj federaciji, za materijalni razvitak, za nacionalni identitet Muslimana, ravnopravnost naroda, organizirao Olimpijadu, odbio je sve pozive da napusti ratno Sarajevo, svojim je prisustvom ulijevao povjerenje, vedrinom optimizam; znao sve o teškoj bolesti, i da će umrijeti i htio da to bude ovdje, među svojim“, zapisat će u sarajevskim „Danima“ Hrvoje Ištuk, nekadašnji urednik RTV Sarajevo, Mikulićev zemljak, rodom iz Bugojna.