Upoznajmo BiH/Općina Stolac

Stolac je općina i naseljeno mjesto koji su smješteni u jugoistočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Stolac se nalazi na turističkoj ruti koja prelazi Hercegovinu i povezuje planinsko zaleđe Bosne s obalnim područjima Bosne i Hercegovine, Dubrovnikom i Crnom Gorom. Cesta koja vodi iz Sarajeva preko Mostara, Stoca, Ljubinja i Trebinja omogućava dolazak do Dubrovnika za manje od 4 sata.

Naselje Stolac je nastalo na obalama rijeke Bregave kojeg okružuju planine Hrgud te Vidovo polje s okolnim mjestima koja su ispisana perom bogate kulturne prošlosti. Sam prilaz Stocu sa zapadne strane je Dubravska visoravan, koja je specifična i poznata po breskvi i dubravskim vinogradima po kojem su poznata stolačka vina.

Stolačko područje je svojim mediteranskim šarmom, dobrom vodom, blagim nebom, pitomim krajolikom i skladom prirodnih ljepota, privlačilo ljude od prahistorijskih vremena. Iliri i grčki pomorci, rimski patriciji, istočno gotski osvajači, slavenski velikodostojnici, osmanski plemići, venecijanske vojskovođe, austrougarski namjesnici, te mnogi poklonici sunca, svježine rijeke Bregave, kulturno historijskih valera i tajnovitih poruka iz proteklih vijekova, ostavili su ovdje svoj trag: gradine i grobove, imena na pločama-poruke za one koji će za njima doći.

Kako se navodi u turističkoj zajednici Hercegovačko-neretvanskog kantona, Stolac je prostor s najdužom i najraskošnijom historijom gradskog života u Bosni i Hercegovini, a spada u malu grupu balkanskih prostora na kojima su sačuvana materijalna svjedočenja o urbanim oblicima života kroz razdoblje dugo preko 3.500 godina, koliko su stari posljednji poznati nalazi ilirskog grada Daorsona.

Historija

Ime naselja doživljavalo je promjene kroz historiju. Najstariji naziv je Daorsoi, odnosno Daorson, ilirski megalitski grad u selu Ošanjici iznad Stoca (IV-III vijek p. n. e.). Slijedi rimski muncipij Diluntum. Današnje ime naselja Stolac prvi put je spomenuto 1420. (loco dicto Stolac), a utvrda Vidovski 1436. Slijedi osmansko Ilce i IIstolce, potom Vidoska i konačno Stolac.

Stolac je bio grad muzej. Grad koji je sa svojom historijskom baštinom bio pod zaštitom UNESCO-a od 1980. godine. Tragovi ljudskih ruku datiraju još prije 15.000 godina što svjedoče crteži u Badanjskoj pećini.

To su opisi detalja lova s jasnim likom konja (to je doba Ebeolitika). Prvi stanovnici Balkana, Iliri, ostavili su svoj trag u tvrđavi Doarson, nađeni su ostaci rimske tvrđave Diluntum. Tu je i velelepna Radimlja sa svojim kamenim spavačima, nekreolozima, stećcima. Isto tako tu je grob jevrejskog rabina Mosa Danona. To mjesto je bilo i ostalo jedno od svetišta Jevreja.

Stolac je prvi put spomenut u pisanim izvorima 7. maja 1420. Zasad je to rodni list imena ovog grada. Prvi poznati stanovnik Stoca je izvjesni Gojak Tihosalić, koji se bavio stočarstvom. Dokument se nalazi u Državnom arhivu u Dubrovniku. Njegov sadržaj je sljedeći: Milien Budečević pred dubrovačkim knezom Nikolom Pucićem podiže tužbu protiv Vučihne i Stjepoja Vlahovića iz katuna Vučihne Vlahovića zato što su tih dana u mjestu zvanom Stolac oduzeli tri krave i vola, a koju stoku je Milien imao na čuvanju i uzgoju kod Gojaka Tihosalića iz Stoca.

Spomenici, džamije, trgovi kao i crkve, biblioteke bili su izgrađeni za vrijeme Turskog vremena. Kasnije na te građevine nadovezivali su se obilježja mediteranske kulture.

Tokom najnovijih ratnih dešavanja grad Stolac ostao je bez mnogih svojih simbola, uništena je džamija Ismail Kapetana Sarica, džamija Hadži Alije Hadžisalihovića, pravoslavna crkva iz 1870. god. Jedna od najstarijih džamija u Bosni i Hercegovini, džamija sultana Selima iz 1519, zapaljena je i srušena. Tako je i sa drugim spomenicima: Silahtar Jusuf paše hamam, kuća Ali Paše Rizvanbegovića, Stara kuća (Mujina), Džulhanimina kuća, mezarja, biblioteke, Stolačka sahat-kula…

Stari grad Vidoški

Stari grad Vidoški u Stocu utemeljen je u petom i šestom vijeku, u vrijeme bizantskog cara Konstantina koji je u Stocu izgradio tvrđavu s ciljem zaštite njegovih trgovačkih karavana koji su išli sa zapada prema istoku, prema nekadašnjem Bizantu.

Nakon cara Konstantina, grad je bio zapušten, sve do dolaska Slavena u osmom i devetom vijeku, a u 14. i 15. za vrijeme hercega Stjepana Kosače, doživio je svoj srednjovjekovni procvat. Grad su 1471. godine osvajile Osmanlije i on dobija današnje konture sa svim tvrđavama, zidinama i kulama. U 17. vijeku grad je imao 13 kula i bio je najbolje utvrđen grad u Hercegovini.

Venecija je 1718. godine pokušala osvojiti grad i proširiti svoju republiku na istok, ali u svojim namjerama nije uspjela ni tada, a ni nakon 50 godina. Za vrijeme hercegovačkog ustanka 1888. godine austrougarska vojska osvojila je grad „na juriš“ i u njemu ostala do 1918. godine.

Ovaj grad po svojoj površini bio je najveći u BiH, a u njemu je bilo sjedište Ali-paše Rizvanbegovića, odnosno hercegovačkog pašaluka, za vrijeme bosanskog ustanka.

O osmanskoj posadi nema nikakvih sigurnih podataka prije početka 18. vijeka. Memibegović opis Bosanskog pašaluka govori i o Stocu. To mjesto u doslovnom prevodu glasi: „Stolac je obzidan grad, ali gotovo nenaseljen, nad jednim brdom na podnožju kojega u ravnici ima dosta sela, koja, zajedno s gradom, mogu dati 150 boraca“. Prema ovom opisu, grad ima oko 600 kuća. „Sredinom teče rijeka imenom Bigava sa 180 mlinskih kolesa“. Kako ovaj popis ne spominje ni age ni dizdare u Stocu, to je grad bio bez posade.

Godine 1664. u Stocu je boravio Evlija Čelebija. U njegovom opisu Stoca nema spomena gradu ni posadi. To ne znači da Vidoški nije postojao bar u ruševnom stanju, ali posade nije imao. Evlija Čelebija spominje utvrđene kule uz pojedine kuće. Za Kretskog i Bečkog rata (1645-1660. i 1683-1699) udarale su Mletačke čete na Stolac. Kako su nakon mira u Karlovcima sagrađeni i prošireni gradovi u Mostaru, Ljubinju, Trebinju… vjerovatno je tada popravljen i proširen stari grad Vidoški i u njega stavljena posada s dizdarom na čelu, a u isto doba ustrojena i Vidoška kapetanija.

Ono što se zna, u ovaj je grad dva puta udario grom i zbog eksplozije baruta oba puta je grad stradao. Prvi put se to desilo 1757. ili 1758. godine. Odmah je popravljen jedan dio grada, kako se to vidi iz natpisa na jednoj kuli gdje je urezana 1758.-1759. godina, a ostale su popravke obavljene nešto prije maja 1768. godine.

Nakon ove popravke grad je zadobio onaj oblik, kakav je imao i kasnije. Grad je imao sedam kula spojenih do dva metra debelim zidovima. Tako ga opisuje i jedan francuski časnik, koji je 1806. godine posjetio Stolac, samo ne spominje broj kula, nego kaže da ih je više. U ovome je gradu bila jedna džamija, više čatrnja, kula za municiju i više stambenih zgrada.

Osim dizdara u gradu je stanovao i kapetan. Drugi put je grad udario grom 1840. godine, a tri godine kasnije popravio ga je hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović. Od 1808. do 1810. branio se iz ovog grada kapetan Mustafabeg Rizvanbegović, protiv koga se Stolac pobunio. Godine 1832. uzaludno je ovaj grad opsjedala vojska Husein-kapetana Gradaščevića, koja je bila poslana protiv Alijage Rizvanbegovića.

U augustu 1878. uspostavljena je austrijska uprava. Stari grad je 1883. godine gotovo u potpunosti popravljen, a 1888. godine je izgrađena i moderna tvrđava, smještena iznad one koja je postojala u periodu osmanske uprave.

Historijsko područje – Stari grad Stolac proglašeno je 2003. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Mostovi u Stocu

Mostovi u Stocu su grupa mostova na Bregavi. Bregava je kraška rijeka koja izvire u Dolu ispod planine Hrgud i ulijeva se u Neretvu u Klepcima kod Čapljine. Najvećim dijelom svoga toka protječe kroz Stolac.

Rijeka pravi dva veća prirodna vodopada – iznad Begovine, poznat kao Pjene, i iznad Prope, poznat kao Provalije. U 18. vijeku na rijeci je sagrađeno više bentova, pregrada, preko kojih voda pravi umjetne vodopade.

Najpoznatiji je Veliki benat kod Šarića ljetnikovca. Od srednjeg vijeka do danas u Stocu je sagrađeno 15 mostova, od kojih 10 predstavlja historijske građevine.
Veliki broj mostova u Stocu je posljedica činjenice da Bregava, pored osnovnog korita ima nekoliko rukavaca. Svi su sa polukružnim svodovima i građeni su od kamena, po uzoru na stupe za valjanje sukna i vodenice. Na rijeci Bregavi u stolačkoj općini obnovljen je veliki broj mostova, zajedno sa drugim nacionalnim spomenicima, a sve u okviru projekta ARCH kojega je financirala Evropska komisija. Zajedno sa vodenicama i stupama mostovi u Stocu proglašeni su za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.

U Stocu postoje sljedeći mostovi (navedeni prema toku rijeke – nizvodno)

Ćuprija u Begovini Ćupriju je krajem osamnaestog ili početkom devetnaestog vijeka izgradila porodica stolačkih kapetana Rizvanbegovića. Ovaj most ima pet lučnih otvora. Nakon nekoliko obnova u mnogome se razlikuje od originalne izvedbe. Niveleta mosta skoro je ravna. Rasponi svodova su od 3,85 do 4,10 metara. Širina je 2,65 m, a ukupna dužina sa prilazima 35,5 metara.

Djevojački most nalazi se na desnom kraku Bregave. Most je na jedan svod, čiji je luk segmentan, blizak polukrugu. Sa nizvodne strane, iznad naglašenog zaključnog kamena svoda nalazi se ugrađena ploča s ćirilskim natpisom, koji kaže da je to Most Sare Kašiković, kao i da je godina gradnje – 1896. Sara je bila poznati stolački ugostitelj, a most je izgradila u čast svoje nesretne ljubavi.

Raspon luka iznosi 8,40 m, a njegova visina iznad vode je 3,60 m. Debljina svoda je 40 cm. Širina staze na mostu je 1,87 m, ukupna dužina mosta sa kapijom i stepenicama iznosi 12,5 m.

Gornja Ćuprija Smatra se najstarijim mostom u Stocu. Ona je 70-tih godina prošloga vijeka dobila ime Inat ćuprija. Pored ove ćuprije nalazi se vodenica, džamija, kafana i hamam. Izgrađena je u XVII vijeku. Nesimetričnog je izgleda, jedan luk se završava na obali, a drugi u koritu rijeke. Legenda kaže da se graditelj na ova način htio osvetiti tadašnjem uzurpatoru na vlasti u Stocu.

Lučki most Lučki most je pješački, sagrađen nakon II svjetskog rata uz primjenu savremenih materijala (armirani beton). Konstrukciju mosta nose dva stuba. Niveleta mosta je gotovo u potpunosti ravna.

Novi most Most je sagrađen nakog II svjetkog rata. Izveden je od savremenih materijala (armirani beton). Ovaj most sada predstavlja glavni ulaz u grad iz pravca Mostara i Berkovića.

Mostić kod Šarića ljetnikovca Most spada u manje prelaze preko vode na rukavcu gdje je vodotok uglavnom konstantan i bezopasan, što se posebno odražava na ukupnoj propusnosti triju otvora od jedva nešto preko tri metra, dok je dužina građevine u cjelini skoro 15 metara. Zanimljivo je da ovaj mostić ne premošćuje rukavac okomito na vodotok, već pod uglom.

Most za prilaz Adi Nalazi se na lijevom rukavcu Bregave, ispod Vidoškog Grada. Nastao je u XVII vijeku kada je i Ada nastanjena. Ima tri svoda – raspona 2,40 m i dva stuba širine 1,70 m; ukupna dužina mu je 13,70 m , a širina 3.10 metara. Most je potpuno ravan a isto tako i njegova ograda.

Most kod Podgradske džamije (Ali-pašine džamije). Most spada, među manje prelaze u Stocu. On se, međutim, nalazi pod glavnim putem, koji je krajem prošlog vijeka proširen na preko sedam metara i time je skoro potpuno uništen opšti dojam ovog mosta.

Podgradska ćuprija Podgradska ćuprija prvi je stolački most na koji se naiđe kad se u ovaj grad dolazi od Mostara i Čapljine, preko Domanovića. Građen je početkom osamnaestog vijeka. a obnovljn 1898. godine,kada je proširen za dva metra. Ima dva zasvođena lučna otvora, različite veličine, koji se oslanjaju na jedan stub u rijeci i dva priobalna podzida. Različit raspon i visina lučnih otvora daju mostu osnovni asimetrični dojam. Manji svod uz lijevu obalu ima raspon 5, a veći uz desnu obalu 8 metara. Širina kolovoza je 4,80 m, debljina ogradnih zidova po 35 cm, a ukupna dužina objekta sa prilazima oko 26,5 m.

Most u Polju Pretpostavlja se da je sagrađen u 19. ili početkom 20. vijeka, s obzirom na primijenjene materijale, konstrukciju kao i vidljive prepravke na mostu. Most ima četiri lučna otvora. Niveleta mosta je gotovo u potpunosti ravna. Hodna površina je danas izvedena od betona. Ograda je od željeznih stubova i žice.

Nekropola stećaka Radimlja

Nekropola stećaka Radimlja najpoznatiji je lokalitet stećaka, srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, u Hercegovini. Nalazi se 3 kilometra zapadno od Stoca, uz cestu Stolac – Čapljina, na lokalitetu Vidovo polje, na domak sela Poprati. Nekropola spada u najvrijednije spomenike srednjovjekovnog perioda u BiH. Karakteristike koje ističu njenu vrijednost su: brojnost primjeraka, raznovrsnost i zastupljenost svih osnovnih oblika, relativno visoka umjetnička kvaliteta izrade, bogatstvo plastičnih dekoracija, reljefnih predstava i natpisa koji spominju historijske ličnosti te sama njena dostupnost i smještaj.

Na nekropoli se nalaze 133 stećka, od kojih je 63 ukrašeno. Oko 30 % ih ima oblik ploče, 25 % oblik sanduka i 25 % sanduka s podnožjem (to znači stećci su ili jedan element ili dva posebno oblikovana i spojena elementa). Tu su još i tri kamena križa, od kojih jedan dominira nekropolom. Orijentacija stećaka u prostoru je istok-zapad, a smješteni su u polju okruženom stijenskim masivom čiji pravac pružanja prati pravac pružanja Dinarida. Na samoj lokaciji stećci su gusto složeni i nalaze se neposredno uz magistralni put. Nekropola na Radimlji je bogata ukrašenim stećcima, čak njih 63. Karakteristični motivi sa stećaka ove nekropole jesu: arhitektonski ukrasi sa sve četiri strane stećka, stilizirani križevi, ljudske i životinjske figure, vinova loza, motivi iz lova i motivi s oružjem. Zaštitni znak ili znak raspoznavanja ove nekropole je muška figura s uzdignutom rukom i relativno velikom šakom i prstima, koja kao da govori putniku da će u ovom tvrdom i kršnom hercegovačkom kraju naići na gostoljubive i prijateljski raspoložene ljude.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, dana 5.11.2002. godine donijela je odluku kojom se historijsko područje – nekropola stećaka Radimlja kod Stoca proglašava nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Nekropola stećaka Boljuni

Nekropola stećaka Boljuni nalazi se u naselju Bjelojevići, 15 kilometara od Stoca, prema Hutovom blatu.

U nekropoli je 269 stećaka. Smještena je u ravnici, ispod seoskih kuća i raspoređena u dvije grupe, na rastojanju otprilike 400 metara. Prema oblicima najviše je sanduka (176), potom ploča (82), pa sljemenjaka (12) i četiri krstače. Od tog su broja ukrašena 92 stećka. Na ovoj nekropoli djelovala su dvojica istaknutih umjetnika: Grubač i Semorad. Smatra se da su Boljuni bili važan klesarski, tj. umjetnički centar. Na području Boljuna živjeli su pripadnici donjevlaškog plemena Boljuna, naročito na području Bjelojevića. Početak nekropole potječe iz druge polovine 14-og najveći je dio stećaka iz 15-og, a mlađi stećci pripadaju 16. vijeku.

Po mnogim segmentima proučavanja stećaka, ova nekropola spada u najzanimljivije. S 19 očuvanih natpisa zauzima najznačajnije mjesto među nekropolama u Bosni i Hercegovini.

Na boljunskim stećcima najčešći je ukras krst, a potom povijena lozica s trolistom, štit s mačem, kao i rozete, potom razne bordure, polumjesec, scene lova, turniri, kola itd.

Izvorni motivi Boljuna jesu lav, žena s djetetom u naručju, stilizirane rozete, fantastične životinje u vidu guštera i kolo s kolovođom koji jaše na jelenu.

Historijsko područje nekropola stećaka Boljuni I i II proglašeno je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Daorson

Daorson, ili Gradina Ošanića, kako se u narodu zove, nalazi se na kraškoj visoravni iznad sela Ošanići, tri kilometra sjeverozapadno od Stoca. Uzvisina s koje se pruža pogled na plodnu stolačku dolinu leži na 280-290 m nadmorske visine. Prema mišljenju arheologa, bilo je to centar ilirskog plemena Daorsa kojima je pripadalo područje oko donjeg toka rijeke Neretve, od Veleža do primorja i Pelješca, a ranije moguće sve do Duvanjskog polja.

Nakon prvih iskapanja iz 1963. godine, arheolozi su na osnovu pronađenih nalaza zaključili “da je naselje osnovano negdje u XVI. vijeku p.n.e.

Daorson je najvjerovatnije razoren 44.-43. p.n.e., kada su mu presudili ratoborni Delmati, stalni suparnici Daorsa, i nakon toga više nije bio nastanjivan.
Čitavo naselje može se podijeliti na tri glavne cjeline: stambeni dio, privredni dio i tvrđavu. Tvrđava zauzima centralni dio  te je zbog svog položaja u literaturi najčešće nazivana akropolom. Ostaci planski organizovanog naselja prostiru se istočno i sjeveroistočno od akropole, izvan utvrđenog dijela.
Sudeći po nalazima, Daorson nosi mnoga obilježja helenističkog grada, a o visokom stepenu kulture svjedoči, između ostalog, i kovanje vlastitog novca. Novac koji se ovdje kovao u III. i II. vijeku p.n.e. sličan je onome iz grčkih kolonija na Jadranskoj obali u to vrijeme. Novčići su na jednoj strani imali brod ilirskog tipa i ime Daorson napisano grčkim pismom. Oblici prikazanih brodova upućuju na zaključak da su Daorsi gradili dvije vrste brodova: ratne i trgovačke. Novac je dokaz da je ovo ilirsko pleme bilo privredno snažno i politički organizovano.

Ono što vezano uz Daorson pobuđuje posebnu pažnju kiklopski su bedemi tvrđave izgrađeni od golemih kamenih blokova.

Tvrđava je s tri strane prirodno zaštićena liticama, dok je na jugoistočnoj, najpristupačnijoj strani uzvisine podignut megalitski zid. Prvobitno je bio dugačak 60 m, a širok do 4,20 m. Danas je zid dug 46 m jer su naknadno sagrađena dva tornja (sjeveroistočni i jugozapadni). Maksimalna širina očuvanog dijela zida iznosi 6 m kod jugozapadnog tornja. Fasadni blokovi debeli su 0,7-0,9 m, dugi 1 m, no poneki su komadi dužine i do 3 m. U zidu pored jugozapadnog tornja nalazila su se glavna gradska vrata dimenzija 4,40 x 4,20 m.

Golema težina kamenih blokova otvara prastaro pitanje o transportu i ugradnji ovih megalitnih grdosija… U gradnji nije korišteno vezivo pa je cijela konstrukcija počivala na težini blokova i tehnici zidanja. Blokovi nisu samo pravougli, već različitih oblika, a ima i romboidnih. Teško je naći dva bloka iste veličine. Način gradnje podsjeća na zidove u drevnoj Mikeni i Tirintu, ali i u starim gradovima Južne Amerike kao što su Sacsayhuaman i Ollantaytambo.

Ostaje zagonetka ko je i kada podigao ovaj grad. Osamdesetih godina prošlog vijeka meksički istraživač Robert Salinas Price uzburkao je javnost svojom pretpostavkom da je Daorson antička Troja, a sudeći po megalitskoj gradnji, moguće je da Daorson nije ni ilirski, ni helenistički grad, već nešto daleko starije.

 

Stambeni kompleks Begovina

Begovina je graditeljska stambena cjelina, osmansko – stambene arhitekture, sagrađena u periodu od 1840. godine do 1860. godine u Stocu. Smještena je na na istočnoj strani rijeke Bregave, uz put koji vodi iz centra Stoca ka sjeveroistočnoj periferiji grada, ispod Starog grada Stoca. Proglašena je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Ovu odluku komisija je donijela na sjednici održanoj 27. maja do 2. juna 2008. godine.

Tokom šezdesetih godina 18. vijeka vodila se velika borba za kapetansku vlast između porodica Šarić i Rizvanbegović. Članovi porodice Šarić su bili kapetani sve do 1761. godine kada u potpunosti nestaju sa političke scene. Prvi poznati kapetan iz porodice Rizvanbegovića jeste Mustafa, koji se kao kapetan pominje u više navrata u periodu od 1729. do 1731. godine. Ali-paša Rizvanbegović je rođen u Stocu, 1783. godine, gdje je proveo djetinjstvo i mladost. Nakon borbi sa braćom, postao je kapetan Stoca i upravljao ovom kapetanijom od 1813. do 1851. godine.

Podizanje objekata u Begovini je počelo poslije ukidanja kapetanija u Bosni i Hercegovini, 1835. godine, mada ne postoji niti jedan pisani izvor koji bi posvjedočio datum nastanka Begovine. Na zaključak da Begovina nastaje baš u ta doba, navode natpisi na musanderama. Izgradili su je četvorica braće Rizvanbegovića. Kao privredni kompleks, sa konacima i velikim baščama, cjelina je potpuno izdvojena iz strukture grada u zasebnu cjelinu koja nema nikakve uobičajene funkcionalne i morfološke odnose sa ostalim dijelovima grada. Sastoji od četiri dijela: pristupni put kao javni dio kompleksa, ulazno odnosno prednje ili pristupno dvorište sa četiri objekta, poluprivatna avlija i na kraju privatne avlije kuća za porodični život. Kompleks počinje sa Ćuprijom u Begovini, koja predstavlja najmlađi od tri veća kamena mosta u Stocu, sagrađenu krajem 18. ili početkom 19. vijeka. Ćuprija je omogućavala povezanost kuća porodice Rizvanbegović na obje strane Bregave.

U Begovini je postojala podjela na mušku i žensku avliju: aharsku (ekonomsko dvorište ili selamluk), i kućni vrt ili haremluk. U avliji su kameni obluci po kojima se hoda, drvena kapija je ukrašena zvekirima, čija arabesknost upada u oči.

Paralelno uz podizanje stambenih zgrada, Rizvanbegovići su podigli i pet konaka, izvedenih kao jednospratni objekti od kamena. Ovi konaci su permanentno radili do austrougarske okupacije, 1878. godine, a nakon toga povremeno sve do agrarne reforme u Jugoslaviji, 1919. godine. U svakom konaku se, između ostalog, nalazio hamamdžik (banjica). Svaki konak u Begovini imao je posebnu prostoriju s mihrabom udubljenim u zidu, u kojoj su gosti sa vlasnikom konaka i članovima njegove porodice ponekad zajednički obavljali propisane molitve.
Na objektima graditeljsko stambene cjeline kompleksa Begovine u Stocu su u periodu nakon II svjetskog rata pa sve do devedesetih godina 20. vijeka vršeni konstantni restauratorsko-konzervatorski zahvati i radovi redovnog održavanja pod nadzorom službe zaštite naslijeđa.

Tokom rata 1992-1995. godine kompleks je granatiran i zapaljen. Sva pokretna imovina koja se nalazila u objektima je ili uništena ili odnesena u nepoznatom pravcu. Usljed devastacije prouzrokovane ratnim dejstvima ali i prepuštenosti vremenu dugi niz godina, došlo je do oštećenja kamenih konstrukcija objekata, kao i zarastanja u rastinje. Također, dijelovi kamenih konstrukcija su se obrušili. Na pojedinim objektima kompleksa, preostale dvije stambene kuće i dva objekta konaka, vlasnici objekta su sami, bez nadzora službe zaštite, počeli sanacione radove.

 

Čaršijska džamija u Stocu

Čaršijska džamija u Stocu, za koju se koriste imena Džamija sultana Selima Javuza, Stari mesdžid, Džamija na Staroj musali, Džamija na Tepi, Džamija jedanest direka, Carski mesdžid, nalazi se u Stocu, Bosna i Hercegovina. Proglašena je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.

Nalazi se u centru Stoca, i čini cjelinu sa Velikom tepom ispred nje.

Ovu džamiju podigao je sultan Selim-han 1519. godine, što je vidljivo iz dva natpisa na turskom jeziku iznad njenog ulaza. Predstavlja jednu od najvećih bosanskohercegovačkih džamija sagrađenih u 16. vijeku.

Srušena je u ljeto 1993. godine. Obnovljena je 2003. godine sa pripadajućim dvorištem i haremom, šadrvanom, čatrnjom i ogradnim zidovima.

Harem džamije izmijenjen je eksproprijacijom 1955. i razaranjima 1993. godine.

Poznate ličnosti Stoca:

Mehmedalija Mak Dizdar,
Hamid Dizdar
Alija Isaković,
Alipaša Rizvanbegović,
Branko Šotra,
Džafer Obradović,
Habiba Stočević-Rizvanbegović,
Hakija Turajlić,
Ismail-kapetan Šarić,
Ivan Musić,
Mirko Bošković,
Nijaz Duraković,
Rusmir Mahmutćehajić,
Šaćir Filandra,
Željko Obradović.

(Mostarski.ba, Turistička zajednica HNK, akos, Crtice iz historije, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH)