“Vlak u snijegu”: Kako je snimljen jedan od najpopularnijih dječjih filmova/Glumci-odlični đaci

Kao filmski režiser, mogao sam na izvjestan način da produžim one igre iz djetinjstva i svoje maštarije koje nikad nisam zaboravio – s tom razlikom što sam ja nekada prihvaćao filmske junake i igre koje su stvarali drugi, a sada ih ja stvaram za druge

U pauzi snimanja filma 1975:Razgovaramo s rediteljem Matom Reljom. Počeli smo od njegove posljednje filmske avanture – snimanje za sada još nedovršenog filma “Vlak u snijegu” prema istoimenom djelu nedavno preminulog, popularnog dječjeg pisca Mate Lovraka.

– Prije no što prijeđemo na “Vlak u snijegu”, kažite nam kako je uopće došlo do snimanja ovog filma?

– “Vlak u snijegu” nije prvo ekranizirano djelo Mate Lovraka, još prije mnogo godina snimljena je “Družina Pere Kvržice”, a to nije, kao što ste već prije rekli, ni moj prvi film s djecom i za djecu. Djela Mate Lovraka već su godinama podjednako popularna među omladinom, usprkos toga što se može reći da su za današnju mladež možda i prenaivna i prejednostavna i previše idilična.

Ipak, a možda baš i zbog toga i zbog iskrenosti i stvarne zainteresiranosti s kojom su pisana – ne silaze s top-lista i školskih lektira.

Pa ipak, kad je Fondu za finansiranje filmske djelatnosti SR Hrvatske predloženo snimanje “Vlaka” malo tko je vjerovao da će ono biti odobreno, dječji film nije naročito popularan ni među filmskim stvaraocima, a ni među finansijerima.

Ipak, pare su dobivene i producent je pozvao mene, ja sam tada predavao na jednoj školi za djecu naših radnika u SR Njemačkoj, da se prihvatim realizacije.

Prihvatio sam, napravio scenarij i krenuo.

Ono što se zove optimizam pamćenja…

Za djecu u vlaku odabrali smo mališane iz sela Ciglena kraj Bjelovara i nismo požalili, a za snijeg smo odabrali domaću zimu koja je bila oštro najavljivana i požalili smo!

Naime, kako znate i sami, snijega nije bilo ni za lijek, i ne preostaje nam ništa drugo nego da čekamo slijedeću domaću zimu ili biramo drugo podneblje – ali odustati nećemo!

– Kako je snimati s djecom-glumcima?

– Pa, znate kako, mnogo se govori da su djeca rođeni glumci i imitatori na koncu, oni se uče životu i svijetu imitirajući odrasle. To je donekle istina, ali, djeca su istovremeno i vrlo kreativna i vrlo maštovita i strahovito samostalna – što sve nadugačko i naširoko prelazi ono što je potrebno za discipliniranu, pravu glumu.

Prema tome – trebate, odnosno trebam ja, kao režiser – usmjeriti tu njihovu glumu i razigranost, navesti je da se poklopi s mojom idejom o glumi, odnosno o onom što se treba glumiti, što
vam sve skupa otprilike izgleda da se svi zajedno, istovremeno i prema pravilima poštovanim od sviju, trebamo igrati jednu igru.

Ako postupite tako – onda djeca i neće glumiti u uobičajenom smislu riječi, nego će iskreno i spontano odigrati određene događaje i to je onda veličanstveno!

– To vjerovatno zahtijeva posebne napore?

– I da i ne… Ovisi o tome koliko je režiser, kao stvaralac, ali i kao čovjek, spreman da se upusti u tu igru, naime koliko on to uopće može. Iako je i film sam po sebi mašta, to ipak nije ona, dječja mašta koja stvara dječje igre.

To uveliko ovisi i o vašem vlastitom djetinjstvu, o vašim dječjim maštanjima i igrama, o tome koliko možete da sve to obnovite u datoj prilici – koliko ste od toga ponijeli i nosite sa sobom kroz život…

Moje je djetinjstvo bilo i jako bezbrižno i jako lijepo – to su doduše mnogi odrasli i to naročito oni poprilično odrasli ljudi skloni kazati. To se stručno zove optimizam pamćenja – ljudi se sjećaju samo lijepih stvari.

Ali, čini mi se da iskreno mogu kazati da mi je djetinjstvo, provedeno u Šibeniku, gdje sam se rodio, bilo zaista lijepo. Ništa se posebno nije događalo, a ipak mi se činilo da su mi svi dani bili prekratki za sve igre i sva ona maštanja.

Na nas su mnogo utjecali stripovi i filmovi i svi smo, kao i djeca danas, oponašali njihove glavne junake, a nadasve kauboje.

Igračaka skoro da i nije bilo, pa je tako naša mašta bila još aktivnija.

Neke određene ideje o svojoj budućnosti dugo nisam imao. Sviđala mi se crkva i vojska zbog parada i crkvenih obreda koji su mi također djelovali poput velikih, ozbiljnih igara.

Međutim, tokom školovanja popovi i vojnici su mi se sve manje sviđali i stigao sam i do studija, a da nisam znao kamo i kako dalje. U to je došao i rat i nepotrebno je reći da se sve promijenilo, da su nestala sanjarenja…

Slučaj je htio da sam za vrijeme NOR, bijući u partizanima, bio dodijeljen jednoj kulturno-umjetničkoj grupi.

Tu sam se ponovno, ali na drugi način susreo s filmom, glumom, predstavljanjem i ponovno, ali opet na drugi način, zavolio sve to.

Naime, kao filmski režiser, mogao sam na izvjestan način da produžim one igre iz djetinjstva i svoje maštarije koje nikad nisam zaboravio – s tom razlikom što sam ja nekada prihvaćao filmske junake i igre koje su stvarali drugi, a sada ih ja stvaram za druge.

To je i lijep i uzbudljiv posao, ali i veoma težak posao, no kao što kažu kazalištarci za svoje daske da život znače, tako i nama naše platno – život znači!

Razgovarala: Neda Janković, obrada: Yugopapir (Tina, X 1975.)