Mostarska razglednica: Skokovi sa Starog mosta (1984)/ “Lov na skriveno blago u Mostaru (1983)
U kasi skupštine opštine Mostar, naime, stoji pohranjena kaseta, poklon Francuske televizije, snimak, emisije “Lov na skriveno blago”. Toplo ju preporučujem budućim realizatorima TV prenosa, jer ona veoma rječito ilustruje šta Mostar nudi, kako na zemlji, vodi, tako i odozgo, iz vazduha.
Odvažni mladići, s najvišeg dijela luka Starog mosta, tridesetak i kusur metara iznad vode, skakali su oduvijek u modru Neretvu. I još skaču! … Komentator Mirko Kamenjašević pod kamenim mostom: pravi čovjek na pravom mjestu… Savjet televiziji gdje će naći “skriveno blago”…
Uvodna razglednica i nije nužna. Stari most je opštepoznata priča koja traje 418 godina. Kameni starac toliko, naime, ima u rodnom listu. Predanja vele: odvažni mostarski mladići s najvišeg dijela luka, tridesetak i kusur metara iznad vode, skakali su oduvijek u modru Neretvu. I još skaču.
Čisto ‘nako, bez nevolje, bez zorta. Jedni na noge, drugi, kuražniji, na ćivericu, “laste”, što se još kaže.
Onom kome su skakački dometi, uglavnom, završavali u spasonosnom skoku s komšijske breskve ili smokve, to je teško objasniti. Ne treba se ni truditi…
Skokovi sa Starog mosta za Mostar su veoma značajan sportski i kulturno-umjetnički događaj. U ovim vrelim ljetnim danima, kad su lokalni fudbaleri, glumci i ostali nadležni za uveseljavanje na raspustu, tu veliku prazninu, vakuum, kako bi se “stručno” reklo, popunjavaju skakači.
Od prošle godine redovno ljetne rupe u svom programu mostarskim skokovima, direktno, popunjava i Televizija Sarajevo. Samo, da se odmah razumijemo, skokovi nisu tek popunjavanje naših rupa…
Generalna nervoza
Ima tu svega. Mladalačke hrabrosti, kao prvo. Ima one priče o nesrećnom Ikaru. Letjeti, letjeti, makar to bilo svega tridesetak metara. Čuj: svega!?
Ima prkosa visini i vodi. A voda je, pogotovo Neretva, kao što znamo, “dobar sluga, a zao gospodar”. Tukne to malo i na špansku koridu. I na balet. Balet u vazduhu. Drugarica Milka Babović zasigurno bi i tu našla adekvatniji izraz.
Skokovi sa Starog mosta, ukratko, to je nešto što može i biti samo mostarsko, ban-baška… I nikako drukčije.
Godinama već organizovane mostarske snage oko skokova trude se da ovu manifestaciju, koja je zvanično napunila 31 ljeto, vazdignu na jedan viši nivo. Što im, djelimično, i uspijeva. Ali ne baš sasvim, kao što će se na kraju ispostaviti.
Razlozi su koliko objektivne toliko i subjektivne prirode.
Prisustvo generalnoj probi mostarskih skokova puni novinarsku bilježnicu. Kujundžilukom dominira glas komentatora Mirka Kamenjaševića.
Kamenjašević pod kamenim mostom: pravi čovjek na pravom mjestu. Konačno. Nervoze je poprilično. Glasno, da se to nadaleko čuje, reditelj TV prenosa, Milan Bilbija, prisiljava svog asistenta da “markira” narodnog heroja Mehu Trbonju, koji se nije pojavio na probi.
– Znaš li, zaboga, sastaviti dvije – kaže Bilbija pomoćniku režije.
– Ma šta da sastavim – jada se ovaj.
Teško je naravno sastaviti bilo što u ime jednog živog heroja, legende.
– … Jeste, mi smo skakali odavde prije četrdeset godina, zna se kako i zašto. Ali nije imao ko i kad da nas snima – reći će kasnije uživo narodni heroj Meha Trbonja.
Imitira Vajtu
Tragom za hodoljupcem Zukom Džumhurom, njega je stavilo u program.
U “Tinu”, čuvenom večernjem sastajalištu mladih i onih koji se još ne daju, kažu mi da je Zuko upravo tu popio svoju kahvu i rakiju, divio se jednoj staroj fotografiji Tina na motociklu, te produžio do nekog skrovitog mjesta da uči svoj dio teksta. Naizust.
Skrovito mjesto je lapidarij Muzeja Hercegovine. Pod odrinom, u hladovini, Zuko u pratnji svoje drugarice Vezire.
• Ej vala!
– Ejvala i tebi. Dobro doš’o…
• Šta se radi?
– Evo, imitiram Vajtu – kaže promuklim glasom Zuko. Zapravo, nisam siguran ko tu koga imitira….
U međuvremenu komentator Kamenjašević najavljuje tročlani žiri koji će ocjenjivati skakače.
Tročlani, valjda, po ugledu na ovogodišnji Pulski festival. Među članovima žirija je i ugledni novinar Mugdim Karabeg. Njemu se tu desila akumulacija funkcija, jer, on je još potpredsjednik Organizacionog odbora i šef pres-službe skokova.
– Zato bi bio red da Mugda u ime žirija izvede počasni skok sa Starog mosta – predlaže Zuko...
• Te, šta još ima novo – pitam Džumhura.
– Duboko me žalosti ovaj peksinluk koji svuda susrećem. Jutros sam se probudio, izašao na prozor moje hotelske sobe, i na zaprepaštenje izbrojao u Radobolji na jednom mjestu tri crknute mačke i sigurno dvadeset pari starih cipela… A vidim da i ovo ispod Starog mosta nije ništa bolje…Bar za ovu priliku to je moglo da se nekako uljudi…
Tako i toliko Zuko, ne znajući valjda da su mostarski čistači počesto na “kolektivnom godišnjem odmoru”.
No, budimo realni, šta mogu i čistači kontra brojnijih peksijana?! Kakvi smo mahom svi, izuzev, naravno, časnih izuzetaka.
Ali, avaj!
To zbog čega su u Mostaru bili i šta su uradili za skokove Zekerijah Đezić, Davorin Popović, Kemo, Vajta, Janika Balaš, Zvonko Bogdan, Dženan Salković, “Seljačka sloga” iz Trebižata i ostali, vjerovatno ste vidjeli na malim ekranima.
Odzijevali su svoje na plejbek, neko solidno, neko “k’o riba na suvom”, uglavnom, tezga je odrađena.
Nakon generalne probe otutnjao sam domu svom, vjerujući više savršenstvu televizijskog oka nego svom rođenom i to još s dioptrijom od minus 4,25.
Jer, “čarobnjačka” televizija nudi, mislio sam, bogatiju sliku skoka, krupno, total, znate već te planove, pa, još čudesnija repeticija, ili po naški, ponavljanje, bilo je toga, nije da nije bilo.
Ali, avaj, i nije to ono što je možda i prevelik apetit TV sladokusca očekivao!?
Nervom povremenog TV kritičara, poput mnogih Mostaraca televiziji zamjeram zbog još jedne očite improvizacije. Što je, možda, i blago rečeno.
Jer, ispalo je da su mostarski skokovi tu zbog televizijskih kamera, a ne one zbog njih!
Kako drugačije reći za jednosatni termin na drugom kanalu, koji je po najotrcanijem sistemu bio ispunjen izlizanim “sendvič-stilom”, red skokova, pa red muzike i razgovora, itd…
I zar se neke govorno-muzičke numere nisu mogle ranije snimiti i “ušlicavati” u direktni prenos?
A ne da široke narodne mase uz male ekrane na kraju ostanu i bez imena pobjednika. Jer, neumitna TV šema, naravno, ne priznaje objektivne okolnosti, pa čak ni Vajtu, koga “siječe” ostavljajući ga na pećini uz Neretvu.
Ima izlaza
Nakon ovih, po nekom oštrih riječi (vjerovatno) jedan pravilno orijentisani novinar na kraju mora da ponudi “izlaz”. Rješenje za ubuduće. Situacija, ipak, nije bezizlazna.
U kasi skupštine opštine Mostar, naime, stoji pohranjena kaseta, poklon Francuske televizije, snimak, emisije “Lov na skriveno blago”.
Toplo ju preporučujem budućim realizatorima TV prenosa, jer ona veoma rječito ilustruje šta Mostar nudi, kako na zemlji, vodi, tako i odozgo, iz vazduha.
Tekst: Minja Bojanić, obrada: Yugopapir (Ven, avgust 1984.)
“Lov na skriveno blago”: Mostar (1983)
Related Posts
