Categories: Kolumne|Published On: 9/11/2021|

Zineta Juklo Subašić: “Most”

Piše: Zineta Juklo Subašić

Tada nekad početkom novembra, bilo je kišno, oblačno. Bio je mrak..
Ustvari ja i nisam sigurna da li je tad padala kiša, ali u mom sjećanju ona je pljuštala iz namrštenog neba..
Moja porodica i ja živjeli smo u zgradi na šestom spratu. S balkona, prozora nije se vidjelo staro jezgro grada ali sa vrha zgrade da. Bilo je rizično biti u stanu, zatvorenom stanu, jer smo preko puta imali “ Planinicu, iznad nas Hum, brdašce Stotinu odakle smo redovno časćeni različitim projektilima, pa su ljudi, stanari zgrade većinom bili u podrumu, obližnjem skloništu..
Ali to jutro, tih jutara, ljudi su bili na zgradi, zaboravljajući na rizik, na vrijednost svog života, na strah..
Ono sto se dešavala nudilo je neku drugu dimenziju straha, osjećali smo da ljudi mogu postati zvijeri..

Pucalo je,
Mostarskom uvalom razlijegao se zvuk, zbog teškog oruđa, grmilo je, tutnjalo je, zviždalo je..
iz jednog pravca u jednom pravcu..

08. Novembra bilo je jasno da su namjerili da ga sruše.
Oni nisu jednim gađanjem ga srusili, nije im se omaklo, oni su morali imati nekolike smjene ljudi koji su intezivno radili, gađali..

U međuvremenu su morali jesti, izvršavati prirodne potrebe, puniti orude, spavati.. u međuvremenu su morali imati jasnu namjeru ustrajnost, opijenost uspjehom, morali su mrziti, prezirati, morali su se spustiti iz ljudskog oblika u zvjerski, morali su postati urbicidni, krvoločni, morali su čovjeka u sebi ubiti, pa tek onda njega srušiti..

Ljudi na mojoj zgradi, gledali su dim, gledali njegove obrise, gledali svoj život na njemu, ispod njega, gledali svoju prošlost bježeći od sadašnjosti i nekakve moguće budućnosti..
Ljudi na mojoj zgradi nisu plakali, oni su nijemo stajali, smrknutih lica, sa po kojim uzdahom, moru suza tihih kotrljajućih niz lice, brade velikih starijih muškaraca i zena..
Ja nisam mogla sve dobro vidjeti, imala sam dvanaest, pa sam zato gledala u njihove glave, njihove doživljaje, gledala u ljude okolo sebe.

Jedan tupi zvuk, jedno kršenje, jedan potres, jedan pad označio je kraj njima gore da su prestali biti ljudi i nama dole da smo postali ljudi..

Umukao je grad, dugo poslije toga vladala je tišina, sablasna tišina..

Vratila sam se u stan, tražila olovku, plavu kemijsku da zapišem datum, ako preživim da pišem o njemu o njima..
Da obavijestim da je bio i da su ga srušili, ja sam tad ozbiljno mislila da nece imati ko o njemu da priča..
U jednom starom albumu slika, tupom olovkom sam napisala:
“Danas je srušen Stari most,
09.11.1993. godine u Mostaru”
Zineta..

Related Posts