Dario Džamonja: Kuća od karata
Stajao sam tamo iznad kreveta, sa štekom “Drine” pod miškom i razmišljao o nekim optičkim varkama: zašto svi ljudi u bolesničkim posteljama izgledaju viši (duži), a u lijesovima niži (kraći)?
Taman sam htio cigare tiho spustiti na natkasnu i neopaženo se izvući iz sobe, jer se činilo da spava, a on je otvorio oči:
“To si ti.”
“Jesam li te probudio?”
“Ma, jok. Samo se po cijeli dan pravim da spavam.”
Izgledao je bolje nego sam očekivao. Valjda su se šljive s lica, za ovih sedam dana koliko sam se nakanjivao da mu dođem u posjetu, povukle. Jedino što je bio neobrijan, pa su ga sijede strnjike dobro postarale.
Izmijenjali smo uobičajene fraze iz “Priručnika za pacijente i posjetioce”, a ja sam ga pri odlasku upitao:
“Treba li ti šta?”
Prevukao je dlanom preko lica:
“Donesi mi aparat za brijanje.”
Iz ladice je izvukao ključeve:
“Ovaj je od gornje brave, ali ona ne radi. Ovaj nazubljeni je od donje. Znaš gdje stanujem. Pazi – nema svjetla u haustoru.”
“Još nešto?”
“Donesi mi i nešto za čitanje. Pored kreveta je Istorija II svjetskog rata. Može to.”
“Nisam znao da te to interesuje.”
“Ni ja, ali sam je počeo čitati i pravo me uhvatila. Strašno je napeta – izgleda da se do samog kraja ne zna ko će pobijediti.”
“Dobro, dobro… Sad te ozbiljno pitam”.
“Ozbiljno ti govorim. I, da! Donesi mi zadnju “Bosnu” da vidim šta si pisao.”
“Zar ne znaš, zar mi nisi rekao…?”
Začuđeno me je pogledao:
“Otkud bih mogao znati?”
Odmahnuo sam rukom:
“Ništa, ništa… Mora da sam nešto pomiješao.”
“Ne čudi me od tebe.”
Zaustavio me na vratima:
“Nemoj otvarati prozore. Zbog promaje.”
Slegnuo sam ramenima:
“Dobro, ali što ti ovde smeta promaja tamo?”
“Objasniću ti.”
* * *
Za tih sedam dana kuća mu se uščula, ne samo po ustajalom zraku, nego i smeću koje je bujalo iz plastičnih kesa i lavaboa punog skorenih tanjira i šerpi. Poletio sam da otvorim prozor, ali sam se sjetio njegovog neobjašnjivog upozorenja, pa sam prvo upalio svjetlo u kupatilu i pokupio pribor za brijanje, a onda ušao u sobu da potražim knjigu. Roletne su bile navučene, ali, svejedno, i kad sam upalio svjetlo, sijalica na stropu u provizornom lusteru napravljenom od papirnatog kineskog suncobrana, u kojem su se nataložile generacije mušica, moljaca, leptirića, bila je nedovoljna da istjera sve utvare mraka iz ćoškova.
Ništa jezivo tu nije bilo (osim onog vonja propasti), ali sam osjetio kao da neko prati svaki moj pokret. Knjiga jeste bila tamo gdje mi je rekao da ću je naći, pa sam je pokupio, ali nisam mogao da odolim i da ne podignem roletne: cijeli strop, zidovi su bili obloženi igraćim kartama; Kraljevi su se mrgodili na mene, Kraljice se sjetno smiješile ili zavodljivo spuštale duge trepavice, Žandari pederskog izgleda prijetili svojim kratkim mačevima, mravi-dvice, dobroćudne osmice, strogi kečevi, lascivni Jokeri, trbušaste devetke i šestice, desetke zbunjene svojim statusom ni slike ni obične karte su se muvali u jednom ludom kaleidoskopu boja…
A, na radnom stolu je stajala kao Vavilonska kula, kao Semiramidini vrtovi, kao Keopsova piramida, najveličanstvenija i najveća kuća od karata koju sam ikad u životu vidio!
Ruka mi je zastala u pokretu da je dotaknem i, zadržavajući dah, prišao sam sasvim blizu da provjerim jesu li karte nečim učvršćene – nije bilo nikakvog traga ljepila.
Sav smušen sam izašao iz kuće i dugo petljao s gornjom bravom, jer sam zaboravio da mi je rekao da ne radi, a onda, iako sam mu knjigu namjeravao odnijeti tek sutra, uzeo taksi i stigao prije isteka vremena za posjete.
Na licu mu je lebdio podrugljiv smiješak, baš kao da je čekao svaki čas kad ću se pojaviti:
“I?”
“Ništa. Donio sam ti knjigu i aparat za brijanje…”
“A, moje tapete?”
“Originalne. Šta drugo da ti kažem?”
“‘Ajmo napolje popiti kafu. Rekao sam da ću ti objasniti”.
Sjedili smo na klupi i gledali septembar kako se još uvijek bori protiv jeseni. Navijali smo za septembar, mada smo znali krajnji ishod. Bilo je to glupo kao gledati snimak utakmice čiji rezultat znate. Bilo je to kao život.
“One karte – one su mi podsjetnik šta mi je sjebalo život. Na kartama sam izgubio sve. Prvo: samopoštovanje, a onda – tad mi je već bilo sasvim svejedno – i sve ostalo. Na kartama sam izgubio ženu, a s njom i djecu. Trebalo mi je dugo vremena da to shvatim za ‘vadionu’, a znaš i sam kako prolaze oni koji se u kocki vade… Prvo što ugledam kad se probudim su one…”
“Ne znam, ali mi se čini da mučiš sam sebe. Ja bi ih na tvom mjestu spalio.”
Pogledao me je ispod oka:
“Bi li?”
“A, šta je s onom kućom od karata?”
“Počeo sam je praviti kad sam prestao kockati. Svaki dan dodam po jednu kartu. Uvrtio sam sebi u glavu da ću dok ona traje i ja trajati. Mada znam da je i najmanji propuh može srušiti i da će se to kad-tad desiti. A, nemoguće je opet sagraditi, jer nema plana po kojem je građena.”
Septembar je počeo gubiti utakmicu: dunuo je hladan vjetar, negdje je prasnuo grom, a lišće kestenova je zažagorilo pod kapima kiše…
Kući sam se vratio pješke, jer više nisam imao para za taksi. U kupatilu sam osušio kosu peškirom. Ušao sam u sobu, a pod je bio prekriven iskucanim papirima koje je promaja pomela sa stola…
Related Posts
