Categories: Iz historije, Izdvojeno, Mostar|Published On: 14/1/2021|

14. januar: Godišnjica Savezničkog bombardovanja Mostara

Na mjestu vrtića Jasmin u ulici Braće Fejića 66a, koji se nalazi iza bivše prodavnice Šipad, danas Mercator, nalazio se konvikt Narodne uzdanice koji je 14. januara 1944. godine pogođen avionskom bombom od 227 kg, pri čemu je poginulo osamnaest osoba.

 

Na mjestu današnjeg vrtića nalazila se kuća jednog od najbogatijih Mostaraca hadži Arifa ef. Kajtaza, pred kojim je teološke nauke svršio poznati Ali Fehmi ef. Džabić. Do 1940. godine u ovoj kući je bio Gajretov konvikt, a od te godine, pa do rušenja kuće u savezničkom bombardovanju 14. januara 1944. godine je bio Konvikt Narodne uzdanice.

 

Dijelovi iz knjige Ahmeta Kurta “Mahala Carina u Mostaru”, koja će imati promociju za vrijeme manifestacije Mostarsko ljeto 2021.

 

Iskrcavanjem Anglo-Amerikanaca i zauzimanjem južne Italije u jesen 1943. godine otvorile su se nove mogućnosti za vođenje vazdušnih operacija protiv njemačkih snaga. Na ravnicama oko tek zauzetog grada Foggia i južno od njega podignute su dvadeset i tri vazdušne baze. Iz baza u južnoj Italiji, zajedno sa bazama u Engleskoj, sada su bili dostupni svi ciljevi u Evropi. Bolje vremenske prilike u Italiji su omogućavale više borbenih misija nego iz baza u južnoj Engleskoj, gdje su letovi često otkazivani zbog oblačnosti. Krajem decembra 1943. godine iz Amerike su brodovima prebačeni avioni, oprema i posade pedesetak eskadrila bombardera i lovačkih aviona. Većina avijatičara je tek završila 12-sedmičnu obuku, a mnogi od njih su imali vatreno krštenje u misiji nad Mostarom. Poslije analize više hiljada dokumenata koji se odnose na djelovanje Savezničkih snaga iznad Mostara, a nalaze se u Arhivu Američkih vazdušnih snaga rekonstruisali smo bombardovanje 14. januara 1944. godine koje se desilo u vremenu od 10:40 do 10:52 sati.

Za vrijeme socijalističke Jugoslavije, (1945–1991) nisu rađena značajnija historiografska istraživanja u vezi s djelovanjem savezničke avijacije na prostoru bivše države, pa tako ni na prostoru Mostara. Jedan od razloga svakako leži u tome da se ti ratni napori i žrtve saveznika na našim prostorima nisu uklapale u prikazivanje ratne prošlosti i izgradnje kolektivnog sjećanja gdje se veličao doprinos partizanskog pokreta pod vodstvom Komunističke partije, kao jedine snage u slamanju fašizma na prostoru Jugoslavije.

Pored osnovnog cilja, pobjeda nad Njemačkom, intenzivno bombardovanje priobalnog pojasa Crne Gore i Dalmacije kao i područja Hercegovine, zapadne Bosne i Like, početkom 1944. godine, trebalo je uvjeriti Wermacht da će druga invazija savezničkih snaga na evropsko tlo biti na crnogorsko-dalmatinskoj obali, a ne u Normandiji. Tako Vrhovni štab NOVJ izdaje naređenje crnogorskim partizanima da u sadejstvu sa 29. udarnom divizijom do kraja februara 1944. unište četnike u Crnoj Gori, kako ne bi bili neki faktor po iskrcavanju Saveznika. Wermaht je bio malo skeptičan na tu varku, ali je ipak u maju te godine, za svaki slučaj, izveo akciju u nas poznatu kao „Desant na Drvar“ kako bi onemogućio partizane da Saveznicima pruže pomoć pri eventualnom iskrcavanju.

Petak, 14. januara 1944. godine, bio je koban za mnoge stanovnika Mostara. Oko aviona na poljanama južne Italije, vidjeti kartu, je već od prije svanuća trajala živost. Zemaljsko osoblje je punilo avione gorivom i postavljalo bombe od 227 kg (500 Lb) u 139 letečih tvrđava B-17 koje će napasti aerodrom u Jasenicama i 49 bombardera Liberator B-24 će po kriterijumu “O” (O: opportunity city area bombing, conducted by individual formations and crews following initiative granted by AAF or RAF policy) napasti vojne ciljeve u samom gradu Mostaru: komandne zgrade njemačke vojske, kasarne, mostove na Luci, Musali i Carini, ranžirnu željezničku stanicu, te saobraćajna čvorišta u gradu. Početkom 1944. godine američka vazdušna komanda je izvršila analizu pogađanja bombardovanih ciljeva u Evropi i zaključila da samo 29% bombi pada u krugu od 300 metara od cilja! Iz ovoga je jasno da je gađanje vojnih ciljeva u gradu nalikovalo slaganju kristalnih čaša u bokserskim rukavicama!

Oko devet sati tog kobnog petka 200 bombardera i 50 lovačkih aviona je poletjelo. Na tački okupljanja (RP, vidjeti kartu) formirana je kolona prema zadanoj shemi, avioni su se uspeli na visinu 7.000 metara i oko 9.45 sati krenuli prema Mostaru. Bombarderi su letjeli u grupi, takozvanim boksovima, brzinom oko 440 km/h na visinama od 18.000-24.000 stopa (5.500-7.300 metara) i s tih visina su bacali bombe. Da bi zavarali odbranu, letjeli bi u nekom drugom pravcu po nekoliko puta mijenjajući smjer. Na određenoj tački zvanoj Initial Point (IP), koja je 50-70 km udaljena od cilja, zauzimali bi kurs napada (Axis of Attack) i prema ranije napravljenoj shemi bombarderska grupa bi kretala u napad. Za vrijeme leta aviona, devetnaestogodišnja Fatima Kruškonja, zvana Hasnija, pripadnica ilegalnog pokreta otpora, se u kući na Donjem putu u Mostaru (danas ulica H. Zahirovića Lace br. 25), pripremala za posao gdje živjela sa ocem Omerom i majkom Nazom, rođenom u porodici Behram na Rotimlji, sestrama Mevlidom i Hatidžom, te bratom Alijom. U deset sati Hasnija je trebala biti u Konviktu Narodne uzdanice u Srednjoj ulici (danas Braće Fejića 66a) kako bi djeci podijelila doručak. Upravo toga dana, 14. januara 1944. godine, u Konviktu se u organizaciji dobrotvornog društva Merhamet planiralo otvorenje izbjegličke kuhinje za 327 izbjeglica smještenih u sedam velikih objekata. U Konviktu su bila smještena preostala siročad, djeca uglavnom iz istočne Hercegovine i jugoistočne Bosne, čiji su roditelji na početku Drugog svjetskog rata stradali od četničkog terora.

Fatima Hasnija Kruškonja rođena 1925. godine je 14. januara 1944. godine poginula u savezničkom bombardovanju.

Poslije pedesetak minuta leta, oko 10:35 sati, avioni su se, leteći istočno od planine Velež, približili tački početka napada (IP – vidjeti kartu) Vidljivost je bila dobra, do 30 km. Formirali su, prema ranije dobijenim šemama grupe za napad. Napad se trebao izvršiti u pravcu 174 stepeni, što je tačno u smjeru toka Neretve kroz Mostar. Iz nekih razloga, vjerovatno, neiskustva posada kojima je ovo bio bila tek peta ratna misija, vodeći avion se okrenuo ulijevo prije dostizanja IP tačke, tako da su avioni umjesto sa sjevera došli iz pravca Rujišta, pravac prema 240 stepeni, leteći na visini od 6.400 metara. Otprilike negdje više Sutine, 3.000 metara od ciljeva, avioni iz prvog naleta su u 10:40 sati nanišanili i otpustili bombe. Drugi nalet u 10:52 sati, koji je predvodio major Orris i poručnik Lehman, izveden je loše, samo je poneki avion uspio baciti bombe. Protivavionska paljba iz njemačkih flakova bila je iznenađujuće jaka. Dvadesetak bombardera su pogođeni mitraljeskim mecima i šrapnelima granata iz protivavionskih topova, od toga je sedam pretrpjelo znatnija oštećenja. Bačeno je ukupno 139 tona bombi!

Bombardovanje Mostara 14. januara 1944. je bila složena vojna operacija. Učestvovalo je oko 200 bombardera i 50 lovačkih aviona. Bombarderi B-24 poletjeli su iz baza Grottaglie i Manduria, a avioni B-17 koji su bombardovali aerodrom u Jasenici iz baza Amendola, Cerignola i Tortolera. Zaštitna pratnja lovaca P-38 je poletjela iz baza Vincenzo i Lesina.

Bombe namijenjene komandnim zgradama u bivšim objektima SDK-a i Skupštine opštine (ZEMA) su promašile za pedesetak metara i pale na niz kuća na zapadnoj strani ulice Braće Fejića, počevši od današnjeg kafića „Guma“, pa na sjeveru do Vakufske zgrade, u kojoj je bila smještena „Modna kuća“. Srušena je stolarska radionica „Kovačić i drugovi“ koja se nalazila na mjestu nekadašnje „Šipad“ prodavnice, a danas „Mercator“. Poginuo je 42-godišnji stolar Mehmed Alikalfić, sin Ahmetage. Ogromni kamen je odbačen i propao na tavan susjedne Kajtazove kuće na broju 55, gdje se i danas nalazi. Jedna ili više bombi je palo na Konvikt, koji se nalazio iza stolarske radionice na mjestu današnjeg vrtića. Osim Hasnije Kruškonja, poginulo je dvanaestoro djece muhadžira iz istočne Bosne, četiri učenika i jedna kuharica. Teško je ranjen Hivzija Hasandedić naš poznati istraživač, koji je u Konviktu obavljao dužnost vaspitača (prefekta).

U Mostaru je nastala pometnja. Sirene za uzbunu su se oglasile kad je napad već počeo. Hasnijin otac Omer odmah je sa svojim sinom Alijom pohitao prema Konviktu. Počeli su iz ruševine grozničavo sklanjati grede, prozore, krovne ploče, kamenje, namještaj. Poslije dvadesetak minuta među ruševinama su pronašli poginulu Hasniju. Otac Omer i njegov sin, dječak Alija su odnijeli Hasnijino tijelo do Carinskog harema i sami je sahranili. Bez dženaze, bez igdje ikoga. Za svoj doprinos u ilegalnoj borbi za oslobođenje Hasnija je posmrtno dobila Spomenicu broj 133401, koju su 29. novembra 1950. godine potpisali Vrhovni komandant Jugoslavenske armije maršal Josip Broz Tito i tadašnji sekretar Saveza boraca Jugoslavije Aleksandar Ranković.

Više detalja, kao i broj i imena svih poginulih u savezničkom bombardovanju Mostara može se čitati u narednoj knjizi Ahmeta Kurta Mahala Carina u Mostaru, historija i razvoj grada.

Kopiranje slika i teksta i publikovanje na drugim web-stranicama nije dozvoljeno.

(Ahmet Kurt / mostarski.ba)

Related Posts