Mostaru ne treba mit nego povratak “Šantićevih večeri poezije” u okrilje Grada

Mitovi u historiji južnoslavenskih naroda su jako prisutni, ali njihovo postojanje u književnosti je još pogubnije. Kad se sve to dešava kroz književnu manifestaciju i uz podršku domaćih i stranih institucija, a vezuje za jedan od simbola Mostara onda je takva pojava izuzetno problematična.

Naime, danas su u Sabornoj crkvi Svete Trojice u Mostaru otvorene 106. po redu “Šantićeve večeri poezije”.

Opet su organizatori poručili da je ova manifestacija “živi spomenik Aleksi Šantiću, pjesniku koji je zadužio ne samo Mostar, nego i cijelu srpsku i južnoslavensku književnost.”

Opet su ovu manifestaciju jednog naroda i idelogije podržale mostarske i kantonalne institucije, umjesto da vrate Šantićeve večeri poezije tamo gdje su nastale i kome pripadaju, Gradu Mostaru.

Mit koji živi u Mostaru od 2013. godine

Na neutemeljenost i pogubnost ovog mita ukazao je još 2019. godine Salko Šarić, istaknuti dramski umjetnik, kulturni radnik i hroničar kulture Mostara, kroz više tekstova i reagovanja.

Šarić podsjeća da je manifestacija “Šantićeve večeri poezije” pokrenuta u Mostaru 1969. godine na inicijativu Odjeljenja književnosti Muzeja Hercegovine, a koju je prihvatio Grad Mostar.

Usljed Agresije na RBiH kontinuitet ove Manifestacije je prekinut, a njen povratak je inicirao mostarski pjesnik Alija Kebo 1997. godine kada su održane 24. “Šantićeve večeri poezije”.

“Prve poslijeratne Večeri organizirali su Grad Mostar – Općina Stari Grad koji ovu smotru organiziraju do 2001. godine, kada njeno finansiranje preuzima Grad Mostar. Posljednje „Šantićeve večeri poezije“, u organizaciji Grada Mostara održale su se 36. put 2009. godine. Gradske vlasti su jednostavno, bez ikakve potrebe da objasne zašto i zbog čega, prestale da finansiraju ovu Manifestaciju. Potom Muzej Hercegovine, vlastitim nastojanjima organizira ovu Manifestaciju, sa jednom preskočenom godinom, posljednje 40. po redu održane su 28. i 29. maja 2014. godine. Muzej više nije mogao izdržati njeno finansiranje”, ističe Šarić.

Šarić ukazuje da su dugo trajala nastojanja izvjesnih nacionalnih udruženja da se ova Manifestacija organizira pod nacionalnim, a ne gradskim okriljem.

Jedno vrijeme dešavale su se i paralelne manifestacije.

Naime, godine 2013. kao organizator „Šantićevih večeri poezije“ se pojavljuje novoosnovano Srpsko pjevačko i kulturno-umjetničko društvo „Gusle“ i odjednom, na prvim Večerima u njihovoj organizaciji, najavljuju na plakatu da su 94 „Šantićeve večeri poezije“ po redu, a 2019. godine proslavljaju „100-te jubilarne“.

„Radi se o tome da je to čista konstrukcija – izmišljotina navedenog Društva, jer nikakve pjesničke manifestacije pa ni „Šantićevih večeri poezije“ nije bilo u Mostaru do 1969. godine”, naglašava Šarić.

Šarić ukazuje da nije to bila ni Srpska ni Bošnjačka ni Hrvatska pjesnička manifestacija nego Mostarska, bosanskohercegovačka, a do 1992. godine i jugoslavenska.

Šarić poručuje da današnji organizatori nemaju nikakvo pravo da ovu mostarsku Manifestaciju svojataju i svrstavaju pod nacionalno okrilje ili crpe njenu tradiciju.

“Uzeti godinu 1920. za početak „Šantićevih večeri poezije“ je nelogičan čin. Ako pođemo od te pretpostavke, mogli su, današnji organizatori, proslaviti samo 100. godina od kada je mostarsko SPD „Gusle“ u januaru 1920. obilježilo 50-godišnjicu književnog rada pjesnika Alekse Šantića. U navedenom programu, što je još apsurdnije, tadašnji diletanti „Gusala“ nisu deklamovali niti jedan Šantićev stih. (v. “Pedeset godina Srpskog pjevačkog društva Gusle u Mostaru 1888.-1938.“ objavljene u Mostaru 1938., str. 276).

Šantić se u programima „Gusala“ do 1938., spominje svega četiri puta: 1919., 1920., 1924. (povodom smrti pjesnika) i 1934. (povodom prijedloga za izgradnju Doma „Aleksa Šantić“), što potvrđuje navedena monografija „Gusala“ iz 1938.godine.

Kako su, gdje i na koji način mostarski Srbi obilježavali spomen na Šantića kako, u navedenom komentaru, spominje sveštenik R. Krulj, su sporadični programi nisu pravno utemeljena pjesnička Manifestacija koju je pokrenuo Grad Mostar 1969. godine, niti su ti programi, na bilo koji način njoj prethodili. To su bile prigodne večeri, kakvih je bilo na pretek. Ako bi se, hipotetski, koristili „logikom“ današnjih organizatora – šta je npr., da ne spominjemo Drugi svjetski rat, sa periodom 1945. – 1969. godina. Nema nikakve pjesničke manifestacije u tom periodu (naravno da je, s vremena na vrijeme bilo prigodnih programa u spomen Šantiću na nivou Grada i kulturnih institucija). Znači nema nikakve pjesničke manifestacije pune 24 godine – sve do 1969. godine kada Grad Mostar pravno osniva pjesničku manifestaciju „Šantićeve večeri poezije“, pojašnjava Šarić.

Nažalost historijske i naučne činjenice na koje je Šarić više puta ukazivao nisu prepoznale nadležne mostarske i kantonalne institucije te svojim budžetima i prisustvom daju podršku ovakvim programima i skupovima koji prije svega imaju za cilj afirmaciju radikalnog političkog projekta poznatog kao “srpski svet”.

Manifestacija zbog koje su u Mostar dolazila Velika književna imena

U Mostaru i dalje živi i radi mnogo pjesnika koji su učestvovali na Šantićevim večerima poezije tokom 80-tih godina.

“Ja sam Šantićeve večeri upamtio malo drugačije od onih koje se danas organizuju. Kao mladi pjesnik i predsjednik Književne omladine Bosne i Hercegovine učestvovao sam na Šantićevim večerima poezije od 1984. godine pa sve do agresije. Tada su su one bile jedne od prestižnih i najbolje organizovanih na području bivše Jugoslavije. Na njih su dolazili pjesnici iz svih jugoslovenskih republika i to su dolazila prva imena jugoslovenske književnosti”, izjavio je za portal Mostarski.ba mr. Nusret Omerika.

U okviru ove manifestacije Mostar su pohodila najveća imena jugoslavenske književnosti.

“Mi kao mlađi pjesnici nastupali smo drugu večer i bilo nam je čast da nastupimo. U Mostar su dolazili mlađi pjesnici, oni koji su osvajali nagrade za svoje prve zbirke pjesama s područja čitave Jugoslavije. Sjećam se kad su na Šantićeve večeri dolazili velika imena književnosti kao što Giacomo Scotti, Enver Gjerqeku, Pero Zubac, Miroslav Antić, Dušan Kostić… Ova imena su tada značila mnogo u jugoslovenskoj književnosti. Nažalost danas, ova manifestacija je izgubila tu notu. Ja kao čovjek koji je nekad učestvovao na Šantićevim večerima poezije, ako imam pravo da kažem, možda bi one bile i u ovom trenutku svjetlije kad bi se mogle otvoriti za nastupe pjesnika iz drugih područja bivše države. Mislim da bi tada dobile na svojoj ljepote i na sadržaju, a da ne bi kopirale ono što je bilo nekada ranije tokom 70-tih i 80. godina u bivšoj državi”, smatra mr. Omerika.

I ove godine kao i ranije pokrovitelji ove manifestacije su predsjednik Republike Srpske, Uprava za suradnju s dijasporom i Srbima u regiji, Ministarstvo kulture Republike Srbije.

S obzirom da je trenutno upražnjeno mjesto predsjednika entiteta RS, postavlja se opravdano pitanje ko je „misteriozni“ donator?

(Mostarski.ba)