Stati “u kraj” anarhiji u elektronskom trgovanju – nikad nije kasno

Nadajmo se da će svi sudionici uraditi sve što mogu, ali u najboljoj namjeri i uz opći stav da je ovaj zakon i davno već trebao biti u primjeni.

Multimedijalne platforme poput interneta, pametnih telefona, društvenih mreža i sličnih “pomagala” pomalo mjenjaju dojmove koje smo o trgovini i trgovanju prije imali, pa se mjenja i način na koji su kupovinu ljudi uglavnom prakticirali. Dakako, ogroman je to pomak, ali osim velikih prednosti, “otvorila su se vrata trgovačkog raja” i raznim neregistriranim, porezno nekontroliranim i nelegalnim prodajnim aktivnostima. Kada ovo kažemo, onda sigurno mislimo isključivo samo na one učesnike u trgovanju koji nude, reklamiraju i prodaju robu na nezakonski i nedozvoljen način, što znači da u ovoj priči nikako ne želimo da se na bilo koji način „traže“ regularno i zakonito organizirani i fiskaliziranim prometom “zaštićeni” prodavci, bez obzira na preferirani način plasmana svoje robe i usluga (klasično, oniline, ili kako god već…), piše Jasmin Omeragić, ekonomist i certificirani računovođa sa višedecenijskim iskustvom u praksi i teoriji finansija, računovodstva, poreza i revizije za Akta.ba

Dakle, namjera nam je baviti se ovom temom upravo zbog onih “trgovaca“ zbog kojih je zapravo i obavljeno niz aktivnosti kako bi Federacija BiH dobila moderan i učinkovit takozvani zakon o elektronskoj trgovini. U praktičnom smislu, to će biti potpuno novo zakonsko rješenje, usklađeno sa evropskim direktivama, te se u vrlo kratkom roku (od samo nekoliko dana) očekuje da će prednacrt ovoga zakona Federalno Ministarstvo trgovine uputiti prema Vladi FBiH, kako bi se isti (a nakon što prođe sve potrebne procedure) mogao uputiti i u parlamentarnu proceduru. Značajno učešće u kreiranju ovoga zakonskog akta, pored Ministarstva trgovine kao nosioca ovoga posla, uzeli su trgovci, inspekcije, potrošači pa i organizacije civilnog društva.

Zakon je zamišljen kao adekvatna “protuteža” i odbrambeni mehanizam u eliminaciji sivog tržišta, jer prema analizama inspekcija u ovoj oblasti država godišnje izgubi i do 300 miliona KM. U svemu tome bitna je i zaštita potrošača, jer se navodi da najveći broj žalbi i trgovačkih prevara dešava se upravo putem e-platofrmi, a stoji i činjenica da zakonsko reguliranje online trgovine će uticati i na povećanje konkurentnosti naših trgovinskih firmi koje uredno vode svoje biznise i izmiruju obaveze prema javnim prihodima.

Realno je, dakle, očekivati da Federacija BiH sada ima priliku (i treba je iskoristiti) da donošenjem i implementacijom modernog zakona o e-trgovini omogući unapređenje na tržištu, te da iz trgovinske zone koja uopće nije imala uređen ovaj vid trgovine, a za razliku od regije koja (istina) ima ove zakone (ali koji su već „zastarjeli“), nadraste samu sebe i da postane začetnik novih standarda u online trgovanju. Trebao bi to biti i zadnji korak na dokidanju svih onih lobija koji štite sivo i crno tržište i koji se „najbolje snalaze“ u neuređenom sistemu i u cementiranju sadašnjeg objektivno lošeg stanja u ovoj oblasti.

Sve se kreće u smjeru modernizacije, pa tako je i sa trgovanjem, jer zasigurno to je oblast poslovanja koja konstantno proživljava procese transformacije. Mjenjaju se klasični načini razmjene robe i novca, što utiče i na promjene u odnosu trgovaca i kupaca. Uticaji novih tehnologija i informatička modernizacija korigirali su klasične trgovačke i potrošačke navike, što se posebno očituje u načinu plaćanja, novim načinima povezivanje s kupcima, fleksibilnijim odnosima s dobavljačima i proizvođačima, pa sve do modela online kupovine iz vlastitog stana, itd.

A kupci su uglavnom vrlo prilagodljivi i povodljivi, te rado i brzo prihvataju sve novo, pogotovo ako im to može olakšati put do robe koju žele kupiti ili obezbjediti im potrebne usluge. Tako se i ovo digitalno doba i u trgovini dobro posložilo „s voljom naroda“, i prodavce je mobiliziralo u tome smjeru, pa u praksi postaje nezamislivo i nemoguće „sačuvati“ biznis koji nije online prisustan na tržištu.

No, i neki javno dostupni podaci (bez prejudiciranja) – mnogo govore o potrebi uvođenja reda

Ograđujemo se od bilo kakvih pretpostavki, nagađanja ili proizvoljnih zaključaka, i ni slučajno ne želimo dovoditi bilo koga u bilo kakve relacije sa bilo kime ili bilo čime. Našem komentaru (koji slijedi) povod su podaci koji su javno dostupni, a koji su s vremenske distance – samo statistika[1], i nipošto nisu i argumetacija! Naime, rezultati interne analize samo jedne respektabilne kompanije[2], (a na tržištu ih ima prisutnih mnogo), jasan su pokazatelj da je e-commerce tržište u Bosni i Hercegovini iz godine u godinu u značajnom porastu, jer ondašnjih (oglašenih i za prodaju ponuđenih) 4.163.787 artikala, te ukupan broj pretraga zainteresiranih kupaca (koji se kretao oko devet miliona) zasigurno govori o kolikom je zapravo obimu online poslovanja riječ! Dodatnom analizom, podatak ukazuje i na stanje robe oglašene za prodaju, jer se 41% odnosilo na artikle koji su označeni kao novi, dok su 59% činili polovni artikli.

Naravno, za prodavce svih ovih preko četiri miliona artikala, iz navedenih podataka (osim šifrovanih imena i naziva) se ne može (sa)znati, (a doista nije nam cilj ni nagađati), u kojoj su formi organizirani, imaju li status pravnog ili fizičkog lica (registriranog obrta ili su „onako“ u vlastitoj režiji), kakve su i kolike njihove poslovno-pravne i porezne odgovornosti u vezi online trgovine kojom se bave, te da li su uopće statistički razvrstani u „neke“ vrste djelatnosti… No, da se radi o biznisu pojedinaca u kojem se „vrte“ velike pare – na to, između ostalog, ukazuju i neke opće poznate činjenice, tipa:

da su društvene mreže (facebook, instagram, tik-tok…) zatrpane raznim oglasima tipa „nudim, prodajem, prevozim, ugrađujem, popravljam, šminkam, podmalađujem, uvećavam, smanjujem, manikiram… i mogli bi nabrajati unedogled), a da sve to oglašavaju većinom fizička lica koja se bave neregistriranom djelatnošću, bez potvrđene stručnosti, znanja i iskustva, ali sve to se ipak radi „za neke pare“, bez računa, bez poslovnih evidencija i sve po sistemu: „jedna meni, još jedna… a državi – jok!!!
da online prodaja, dostave roba putem brze pošte i online plaćanja sigurno su osnovni elementi ovog oblika trgovanja;
da su prednosti e-trgovine višestruke, jer se iste ogledaju u nižim troškovima poslovanja, većem i bržem otvaranju prema potencijalnim kupcima, zatim u mogućnosti kreiranja raznih akcija, i relativno dobroj kontrolnoj prohodnosti postupaka;
da se kroz informacione tehnologije najbrže implementira promjena u ponašanju kupaca, da se lako adaptiraju novi trendovi online prodaje, uprošten je proces optimizacije, istraživanja, konkurencije, a analize svjetskih trendova i lokalnog tržišta govore da se sve dešava u kontinuitetu i bez prestanka; te da je dostupnost informacija dovela do toga da kupci „po inerciji“ mijenjaju svoje kupovne navike, a da inovativnost u trgovanju „ide“ mnogo bržim tempom od zakonodavnih aktivnosti države i inspekcijskih organa.
Na koncu, ono što možda i ponajviše ukazuje na dovođenje stvari „pod kapu“ zakona svakako su nepobitne činjenice da niti jedna online transakcija robe ili usluga ne može proći bez dostava i naplate, a to zapravo i jeste ključni momenat da se obavljena online trgovina pravilno i zakonski realizira.

Tako se pred nama i našao Prednacrt Zakona o elektronskoj trgovini[3], kojim se predviđa:

Da se, prije svega, u smislu informiranja korisnika usluga, komercijalnih poruka, pravila u zaključivanju ugovora u e-formi, posebno odgovornosti pružalaca usluga elektronskog trgovanja, zatim obaveza dostavnih službi, nadzora itd. – uredi, dakle, sve što je od značaja za obavljanje elektronske trgovine na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. S time u vezi, „prepoznati“ su i obveznici primjene ovoga zakona, ali je decidno istaknuto da se odredbe ovog zakona ne primjenjuju na: zaštitu podataka, oporezivanje, notarsku djelatnost, zastupanje stranaka i zaštitu njihovih interesa pred sudovima, kao ni na igre na sreću sa novčanim ulozima, uključujući lutrijske igre, igre u kazinima, kladioničke igre i igre na sreću na automatima, ako (naravno) to posebnim zakonom nije drugačije određeno (član 1. Prednacrta).

Ovaj zakon, kao i svaki drugi sličan akt, u startu je pojasnio značenje pojedinih izraza, što će sigurno olakšati njegovu primjenu i tumačenje pojedinih odredbi. U sklopu ovoga možda je i najbitnije to da je definirana vrsta usluge koja se uz naknadu pruža elektronskim putem, a usluga informacijskog društva je usluga na individualni zahtjev korisnika, u što se posebno svrstava prodaja robe i usluga putem interneta, nuđenje podataka na internetu, reklamiranje putem interneta, elektronski pretraživači, te mogućnost traženja podataka i usluga koje se prenose elektronskom mrežom, posreduju u pristupu mreži ili pohranjuju podatke korisnika. U suštini, to je svako pravno ili fizičko lice koje pruža uslugu informacijskog društva, uključujući, ali ne ograničavajući se na trgovce i elektronske platforme (član 3. tačke a. i e. Prednacrta).

U smislu pojma „informaciono društvo“ potencirano je da je to zapravo društvo u kojem je stvaranje, distribucija, korištenje i upravljanje informacijama upotrebom informaciono-komunikacionih tehnologija značajna ekonomska, politička i kulturološka aktivnost, i u kojem se podrazumijeva masovna upotreba informaciono-komunikacionih tehnologija, a posebno interneta, kao instrumenta za postizanje boljih rezultata u privrednom, obrazovnom, upravnom i socijalnom sektoru i svim drugim sektorima društva (član 3. tačke b. Prednacrta).

Zakon uključuje i dostavne službe koje kategorizira kao pravna ili fizička lica, registrovana u skladu sa posebnim propisima, čija je djelatnost preuzimanje, prijevoz i isporuka pošiljki, paketa, dokumenata ili robe od pošiljaoca do primaoca, uključujući, ali ne ograničavajući se na poštanske operatere, kurirske službe i logističke kompanije (član 3. tačke n. Prednacrta)..

Naravno, svako novoformirano pravno ili fizičko lice – pružalac usluga informacijskog društva mora biti registrirano putem nadležnog organa, a ona pravna ili fizička lica koja su već registrirana za obavljanje drugih srodnih djelatnosti, pružanje usluga informacijskog društva mogu obavljati samo uz prethodno proširenje registracije, što ne uključuje obavezu registracije posebne podružnice, ukoliko to posebnim propisima nije drugačije određeno (član 5. Prednacrta). .

Kao i sve druge garantirane slobode u civiliziranom društvu, tako se i pružanje usluga informacijskog društva obavlja slobodno (ali u skladu sa ovim zakonom i dobrim poslovnim običajima), ali Vlada Federacije BiH u izuzetnim slučajevima može poduzeti mjere za ograničavanje slobode ukoliko usluga informacijskog društva uzrokuje ili prijeti nanošenjem štete (član 6. i 7. Prednacrta)..

Između ostalog, dalje se navodi da pružalac usluga informacijskog društva mora biti neposredno i konstantno dostupan, kako korisnicima usluga tako i nadležnim inspekcijskim organima, i to u smislu pružanja informacija o: nazivu firme, broju sudskog ili registra nadležnog organa, ID i PDV broju (ako je PDV obveznik u pitanju), kontakata, bitnim karakteristikama robe ili usluga, cijenama, uslovima i načinu plaćanja, postupku reklamacije, i tako dalje (član 11. Prednacrta).

Svoju elektronsku platformu svaki pružalac usluga informacijskog društva obavezan je na vidljivom i dostupnom mjestu predstaviti podacima o osnovnoj registraciji kod nadležnog organa, ali isto tako pružalac usluga ima obavezu da u svojim komercijalnim porukama bude: jasno prepoznatljiv, identifikaciono dostupan, konkretan u smislu promotivnih poziva i ponuda, te da u svemu bude krajnje jasan i nedvosmislen (član 12. i 13. tačke b. Prednacrta).

Zakon predviđa i zaključivanje ugovora u elektronskoj formi, naravno uz ispunjavanje općih uslova koji će obezbjediti pravosnažnost ugovora kao valjane isprave (član 15. Prednacrta), ali su također navedene i one vrste ugovora na koje se ovaj zakon ne primjenjuje (član 16. Prednacrta).

O tome koliko je ovaj zakon napredan u smislu primjene novih tehnologija svjedoči i činjenica da je istim predviđeno da je pravna valjanost ugovora zadovoljena ukoliko je ovjera ugovornih strana u formi elektronskog potpisa (član 18. Prednacrta), te da je zakon predvidio i privremeno pohranjivanje podataka – caching (član 24.), kao i trajno pohranjivanje podataka – hosting (član 25). Nisu izostavljene ni mogućnosti da pod određenim uslovima pružalac usluga informacijskog društva posredstvom elektronskog upućivanja (linka) omogući pristup trećim podacima (član 26.), ali je predviđena i obaveza pružalaca usluga informacijskog društva da na osnovu odgovarajućeg sudskog, odnosno upravnog akta, dostavi sve podatke na osnovu kojih se vrši otkrivanje ili gonjenje počinilaca krivičnih djela, odnosno zaštita prava trećih lica (član 27. Prednacrta)

Kada je procedura sklapanja ugovora u pitanju, važno je naglasiti da je Prednacrt regulirao i obavezna obavještenja prije zaključenja ugovora (član 19. Prednacrta), zatim da je uredio i opcije dostupnosti ugovora i općih uslova poslovanja (član 20. Prednacrta), potvrdu prijema (član 21), kao i vrijeme zaključenja ugovora (član 22. Prednacrta).

Posebno je „rigorozan“ član 28. koji predviđa uspostavu registra pošiljki dostavnih službi, s osnovnim ciljem praćenja prometa robe i usluga u elektronskoj trgovini, ali i suzbijanja neregistrirane trgovine, i to za sve pošiljke koje se odnose na elektronsku trgovinu na području FBiH. Taj registar (što je veoma važno), predviđeno je da vodi i održava Federalno ministarstvo trgovine, koje je u smislu posebnih propisa o zaštiti ličnih podataka ujedno i takozvani kontrolor ličnih podataka.

S druge strane, a što zapravo na neki način zaokružuje kontrolnu ulogu ovoga zakonskog akta, uvodi se obaveza polaganja novca od naplate pouzećem. Dakle, „pazar“ se mora položiti na transakcijski račun pošiljaoca u roku od tri radna dana od dana naplate, i to na način kako to određuju propisi vezani za fiskalizaciju prometa i unutrašnji platni promet. U Prednacrtu zakona o elektronskoj trgovini ne piše decidno, ali se može zaključiti da je zakonodavac ovim članom zapravo mislio i na Uredbu o blagajničkom poslovanju, jer dostavne službe ne smiju isplaćivati prikupljeni novac u gotovinskom obliku, osim u izuzetnim slučajevima predviđenim podzakonskim aktom (član 29. Prednacrta).

Prednacrt zakona nije “zaboravio“ ni trgovinu putem društvenih mreža, te je „rekao“ da je to svaka ponuda, promocija, prodaja ili posredovanje u prodaji robe ili usluga putem digitalnih servisa i aplikacija koje omogućavaju interaktivnu komunikaciju korisnika, te da se pružaocem takvih usluga smatra svako fizičko ili pravno lice koje putem vlastitog profila, stranice ili naloga na društvenoj mreži sistematski nudi ili prodaje robu i usluge uz naknadu ili s namjerom sticanja dobiti, bez obzira na formalnu registraciju. Ovdje je važno napomenuti da su društvene mreže koje omogućavaju posredovanje u kupoprodaji dužne osigurati da takve aktivnosti budu u skladu s odredbama ovog zakona u smislu transparentnosti, identifikacije trgovaca i zaštite potrošača, ali i sukladno posebnim propisima koje uređuju oblast trgovine i zaštite potrošača. Također se navodi da su društvene mreže obavezne uspostaviti mehanizam prijave i uklanjanja nezakonitog sadržaja, kao i prijavu neregistriranih pružalaca usluga, te i obmanjujućih ponuda, rječju: ubuduće jednostavno – moraju sarađivati sa Federalnim ministarstvom trgovine i nadležnim inspekcijskim organima u postupcima nadzora. (član 35. i 36. Prednacrta).

Na kraju, iskusni pravnici “kažu” da svaki Zakon treba početi čitati “odzada”

Jer se tamo nalaze – kazne i sankcije za kršenje odredbi koje je taj zakon propisao. Ni ovaj zakon u tome smislu nije iznimka, pa se stoga (između ostalog) u članu 40. predviđa da:

novčanom kaznom od 3.000 KM do 30.000 KM kaznit će se za prekršaj pravno lice pružalac usluga informacionog društva koji: obavlja djelatnost bez registracije, daje, ustupa ili na bilo koji drugi oblik prenosi lične podatke korisnika usluga, ne istakne podatke o registraciji, ne osigura obavezna obavještenja prije zaključenja, ne omogući dostupnost ugovornih odredbi i općih uslova poslovanja, ne obavijesti nadležni organ ili ne dostavi sve podatke, i tako dalje;da se zbog određenih propusta i prekršaja novčanom kaznom od 3.000 KM do 30.000 KM može kazniti i elektronska platforma;

da se u istom novčanom iznosu može kazniti i dostavna služba za prekršaje iz domena svojih aktivnosti, te da za prekršaje
slijede kazne od 1.000 do 3.000 KM za odgovorno lice u pravnom licu pružaoca usluga informacionog društva, elektronske platforme ili dostavne službe, ali i za fizičko lice, pružaoca usluga informacionog društva, elektronske platforme ili dostavne službe, samo u manjem novčanom iznosu (od 500 KM do 1.500 KM).

Istina, ovo je u kratkim crtama ono najvažnije za sada. Šta će još donijeti rasprava koja slijedi na Vladi Federacije, te šta će se i kojom dinamikom dešavati u parlamentarnoj proceduri – pred nama je.

Nadajmo se da će svi sudionici uraditi sve što mogu, ali u najboljoj namjeri i uz opći stav da je ovaj zakon i davno već trebao biti u primjeni.

Piše: Jasmin Omeragić

(Mostarski.ba)