Slikar svjetskog glasa

Adin Hebib proslavljeni je bosanskohercegovački slikar koji je  proslavio 30 godina umjetničkog rada. Mostarac rođen 11. marta 1955. godine, stanovnik svijeta i, kako sam kaže, samovoljni zatočenik Sarajeva.

Počeo je da slika već u ranoj mladosti, a tokom tri decenije uspio je izgraditi prestižnu karijeru i svrstati se u red vrsnih svjetskih umjetnika. Slikarstvo nikada nije prestalo biti njegov svijet, čak ni u najtežim vremenima.

“U životu sam imao toliko uspona i padova, od raznih uspjeha do finansijskih krahova. Ali, i u neimaštini sam znao pronaći izlaz, recimo kada sam kopao kanale po Njemačkoj ili istovarao vreće u Roterdamu. Dakle, bilo je kriza, ali vjera u sebe me uvijek spašavala”, kazao je Hebib u jednom od intervjua za tuzlansku televiziju.

Školovao se u Mostaru, Sarajevu, Beogradu gdje je stekao diplomu na Akademiji lepih umetnosti u klasi profesora P. Milosavljevića 1978. godine. Od 1983. do 1985. godine specijalizirao je ekspresionizam u Parizu kod profesora Borisa Cikalovskog.

Njegov bogat opus, na prvom mjestu slike, obuhvata scenografiju, plakate, ilustracije knjiga i monografija. Za svoj rad dobio je 11 prvih nagrada za grafički dizajn (˝IG Metal˝ Kalstruhe, Klaus-Becker, ˝Sterijino pozorje˝, Golden in forte itd.).

Slike Adina Hebiba vrlo su cijenjena “roba” kud god da krenete. Od toga, 28 kapitalnih radova izloženo je širom svijeta – u Evropi, Americi, Aziji i Africi. Njegov omiljeni rad je mural izložen u sarajevskom Avaz Business Centru, koji je urađen u kombiniranoj tehnici (3,20 X 2,50) kao i “Moj život u 50 slika” (19,20 X 6,50), nastao u saradnji sa Edinom Seleskovićem, umjetnicom iz Tuzle sa prebivalištem u New Yorku.

Kupljene slike su izložene i postavljene u Vaticanu, Bundes Prezidiumu, Zagrebu, Göteborgu, Bad Godezbezberu, Innsbrucku, Oslu, Triestu, Istanbulu, Martiniqueu, Brettenu i Sarajevu.

Njegove slike krase zidove državnika kao što su Suleyman Demirel (Turska), William Bill Clinton (USA), Jacque Chirac (Francuska), Stjepan Mesić (Hrvatska), Milan Kucan (Slovenija), Hans Dietrich Genscher (Njemačka), Klaus Kinkel (Njemačka), braća V. Bogner (Njemačka), ambasadori u Bosni i Hercegovini, Sjedinjenim Američkim Državama, Turskoj, Austriji.

Priznaje da je hercegovački krajolik, krajolik djetinjstva i mladosti, u njemu probudio ljubav prema bojama. Bosanskohercegovački književnik Gradimir Gojer o njegovom radu kaže: “U alkemiji slikarstva Adina Hebiba, a promatrajući tu alkemiju godinama, zrcale su mojim mislima i mom sjećanju dvije konstante. Prva je ona vezana za umjetnikovu opsesiju slikanja mostova, konkretno Starog mosta u Mostaru, a druga za žensko tijelo na iznimno orginalan i specifičan način odnos prema aktu”.

Hebibova odluka, koja je ujedno i odraz karaktera, jeste da nikada ne koristi crnu boju. “Za mene su boje kao život i zato nikad ne koristim crnu boju, jer ne volim morbidne stvari. Radujem se životu, sretan sam svako jutro kad se probudim i zato volim kolorit. Te boje su moja lična karta”, ističe poznati bh. umjetnik.

Adin Hebib danas živi u Sarajevu gdje radi kao slobodni umjetnik.

Adinovih 28 kapitalnih djela raspršeno je po cijelom svijetu, od Evrope, preko Amerike i Azije, otkupljenih u Vatikanu, Zagrebu, Istanbulu ili Oslu.
Inače, Adin je jedini bosanski umjetnik koji je izlagao u “Mimari”, jedini čovjek s Balkana u Bundes Prezidiumu.
Ipak, mostarski most i žene su motivi kojima se ovaj umjetnik stalo vraća.
”Za ciklus “Moj grad: Stari most” sam dobio nagradu austrijske vlade za kulturu. Nije to samo moj Stari most, to je priča o mostovima, prijateljstvu, ljubavi, svemu. U cijelom svijetu, kroz povijest gledano, oni su pravljeni radi susreta naroda, povezivanja, tako i moj most. On mi puno znači. A ženski akt je moj najstariji motiv. Tamo neke 1988. godine sam dobio kao mladi umjetnik prvu evropsku nagradu za studiju akta. Moj pariški učitelj Boris Cikalovski me pitao što volim – vidio je kod mene LP ploču Pink Floyda s kravama na omotnici. Kažem ja, “ne volim krave, volim žene”. “Pa onda slikaj žene.” I onda sam ja to vrlo ozbiljno shvatio i krenuo. Stigla je i ta nagrada, počeo sam poslije raditi performanse, slikam goli model uživo, u prostoru. Iz osnovne potrebe da pokažem ljudima snagu žene i prenesem dio atmosfere iz mog ateljea u galeriju. Ja da volim mrtvu prirodu, slikao bih nju. Dobar sam realist, moje slike nastaju iz neke realne priče, al’ u duši sam ekspresionist, to je to’.

(Mostarski.ba)