Ilustraija/Lejla Ahmedspahić
Grad na osami: Prostranstvo, pustoš i povratak
Iz kojeg god većeg mjesta krenete u Livno, trebaće vam nekoliko sati da stignete. Mostar je, naprimjer, nabliži „veći“ bh. grad, udaljen najmanje dva sata relativno brze vožnje.
Livno kao glavni grad Kantona 10, koji je postao sinonim za opustjele krajeve u Bosni i Hercegovini, i sam je je u znaku intenzivnog odliva stanovništva. Zapravo, iz ovog kraja se odlazilo i šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su mnogi lokalci odlučili teške zemljoradničke poslove odlučili zamijeniti jednako teškim, ali bolje plaćenim gastarbajterskim. Kada je cijela Jugoslavija bilježila demografski „bum“, u ovoj tada općini, broj stanovnika je opadao. Tako je u odnosu na 1971. godinu, Livno 1981. godine imalo skoro 2.000 stanovnika manje. Gašenje nekoliko fabrika poslije rata prouzrokovalo je nove demografske minuse, pa je tako u odnosu na predratnih 40.000 stanovnika, prema posljednjem popisu 2013. u Livnu živjelo oko 6.000 ljudi manje. I danas većina žitelja Livna, oko tri četvrtine, živi izvan gradskoj jezgra, odnosno u selima na prostranoj teritoriji ovog grada. Kanton 10 je površinski najveći kanton u Federaciji BiH, a istovremeno i najrjeđe naseljen.
Da bi nam dočarao prostranstvo ove teritorijalne jedinice, jedan od naših sagovornika se poslužio poređenjem dvije razdaljine. „Od Kupresa do Drvara jednak je broj kilometara kao od Kupresa do Sarajeva. To vam savršeno govori o prostornoj rasprostranjenosti.“
U Livno dolazimo s južne strane, kroz Tomislavgrad, napravivši polumjesec oko Buškog jezera, najveće vještačke akumulacije vode u BiH, na čije benefite u vidu naknada od Hrvatske za korištenje vode za hiroelektranu ova dva mjesta još uvijek čekaju.
Pokušali smo napraviti pauzu na odmorištu kraj jezera, ali jaka bura nas je brzo vratila u automobil. Vlasnici vjetroparkova koji su nicali na okolnim humovima tog dana zadovoljno su trljali ruke, kao i veći dio godine, jer u ovom kraju vjetra nikad ne manjka, zbog čega je zrak ovdje uvijek besprijekorno čist.
Čuvari starina
Najprije smo se zaputili u Stari grad, nekada okružen tvrđavom, koji se nalazi na uzvišenju, zbijen uz krško brdo Bašajkovac. Penjemo se uz uski mahalski put do našeg prvog domaćina Almira Alića, koji je cijeli život proveo u Livnu. S njim pijemo jutarnju kafu u malom kafiću u podrumu, zapravo više nekoj vrsti mješavine kafane i mutvaka. Osim nas, na drugom kraju sobice nekoliko radnika se kani da ustanu i krenu za dnevnim poslovima. Iako smo poremetili njihov dnevni red, domaćin i njegovi prijatelji brzo se upuštaju u razgovor. Za nama ulazi i mačka koju zovu Korona, mjaučući za Almirovim prijateljem kojeg je usvojila kada ju je neko ostavio u Mahali u prvim mjesecima pandemije.
Almir vikendom radi kao konobar u kafiću, dok radnim danima prima goste u svoj muzej, onda kada ih ima. Njegov otac, zanatlija i zaljubljenik u Livno, kako kaže Almir, u dvorištu i podrumu porodične kuće davne 1987. godine otvorio je privatnu zbirku eksponata, koja se vremenom preobrazila u muzej.
„Ova zbirka broji oko 12.000 eksponata. Radili smo i prije rata i tokom rata. Muzej je nastao zahvaljujući mome ocu Alić Izetu, Livnjacima poznatom kao Kelje. On je bio zaljubljenik u ovaj grad, u stare zanate, pa je želio da sjećanje na stara vremena ostavi novim generacijama“, objašnjava nam Almir dok razgledamo artefakte.
U predvorju muzeja su izloženi alati za razne vrste poslova. Podrum je rezervisan za stari novac, namještaj, ploče, slike i fotografije iz livanjskog kraja, figure, knjige, staro oružje i šta sve ne. U trećem dijelu, dvorištu, nalaze i najstariji eksponati. Ostaci rimskog vodovoda su prema Almirovoj procjeni najstariji eksponat. Tu su i dijelovi osmanskog i austrougarskog vodovoda. Četvrti dio muzeja smješten je u radionici njegovog pokojnog oca gdje se nalaze razni alati i umjetnine napravljene od metala.
Zasad ovaj neobičniji muzej funkcioniše kao udruženje, jer ne ispunjava sve parametre da bi doista bio registrovan kao pravi muzej, što je Almirova najveća želja. Na dobrom je putu da to ostvari, posebno jer će od grada Livna prvi put dobiti određena sredstva koja planira uložiti u modernizaciju objekta. On ističe da svake godine posjećenost raste, a osim turista, u muzej dolaze i školske ekskurzije. Ipak, njegova posvećenost očevom nasljedstvu nije tako davna.
„ I ja sam bio skeptičan prije 10-15 godina, kada je otac sakupljao ove stvari, davao svaki dinar, pa odvajao od svojih usta da bi kupio neki eksponat. Onda bi ga ja pitaj ‘Što će ti to sve?’, dok nisam otvorio oči. Sada kada ga više, nažalost, nema, sad sam ja naslijedio i vjerujte za ove tri godine možda sam postao ‘gori’ od njega. I ja sam neke eskponate tražio i dobio, malo sam počeo sa restauracijom i još sam u toj fazi. Želim da ovo postane baš muzej, da se Livno može ponositi, kao što se svaki grad ponosi svojim muzejom. Svaki dan imam neke ponude za eksponate, ali ja sada tu pazim. Mene treba baš impresionirati neki eksponat da ga uzmem. Ovdje je već prepuno i samo još mogu neke sitne eskponate postaviti“, objašnjava nam on dok na gramofonu svira stara ploča Drugog načina.
Mihrab majstora katolika
Poslije razgledanja njegove zanimljive kolekcije, vodi nas u obilazak mahale. Prvo svraćamo u džamiju Milošnik ili Bušatlijinu džamiju, kako je još zovu. Ovaj nacionalni spomenik BiH je ostao bez munare u Drugom svjetskom ratu, ali jedinstven mihrab premrežen već izbledjelim arabeskama otkriva zašto je ovaj objekat dobio status nacionalnog spomenika. Almir nam priča da su mihrab isklesali braća Baje, livanjski katolici. Da je to doista tačno potvrdila nam je i ljubazna knjižničarka Franjevačkog muzeja i galerije Gorica Livno, Ružica Barišić koja nas je uputila na dvije knjige koje čuvaju sjećanje na čuvene kamenoklesare livanjskog kraja iz druge polovine 19. stoljeća, braću Jozu i Matu Radnić-Baje.
U knjizi „Kameno Hlivno“ Ahmet Burek se poziva na knjigu „Gospodari kamena: Livanjsko klesarstvo devetanestog vijeka“, livanjskog historičara Stipe Manđerala koji je zabilježio sva djela velikih majstora. Tako Manđeralo navodi da su braća izgradila ne samo katoličke crkve i nadgrobne spomenike, nego su isklesali i brojne nadgrobne spomenike muslimanskim, ali i pravoslavnim uglednicima, a među radovima je mihrab ove džamije.
Dok idemo do iduće destinacije, nedaleko od Almirove kuće, pitam ga jesu li sve kuće u ovom dijelu grada nastanjene.
„Jesu, ovdje imaš ljudi koji su tokom i poslije rata došli iz drugih mjesta, poput Glamoča“, objašnjava naš domaćin, pa dodaje: „A tek kad dijaspora navali, prvo dođu ovi sa žutim tablicama, jer prvo se u Nizozemskoj škola završava.“
Za nekoliko minuta stižemo do džamije hadži-Ahmeta Dukatara ili Topovi, kako je mještani kolokvijalno zovu, jer su nekoć, u osmansko doba, ispred nje bili zakopani topovi, u slučaju napada Mlečana. Kako je džamija napravljena na skoro samoj litici, „ispod“ njenog harema se čuje huk izvora Duman koji izbija iz Bašajkovca tvoreći rijeku Bistricu.
„Dole je svježe i ljeti. Mi smo tu kupali, ali ne možeš biti u vodi duže od par minuta“, kaže Almir, kojeg smo ispratili do kuće da bi se sastali sa drugom sagovornicom, također u Starom gradu.
Kurs njemačkog kao osigurač
Sanela Tufekčić prošle godine je završila master studij Komunikologije na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru. Poslije studija, u rodnom Livnu je pokušala pronaći posao, ali nije išlo.
„Voljela bih da ovdje u našem kraju uspijem, ali prilike su teške. Većinom zapošljavaju ljude koji nisu školovani, a stranački su podobni. Znam dosta primjera ljudi koji nemaju fakultet, a imaju određene funkcije“, tvrdi ona.
Do sada je povremeno radila honorarno za nekoliko medija, volontira u udruženju za zaštitu životinja i piše roman. Pored toga, priprema se za životnu odluku koja je pred većinom njenih vršnjaka.
„Dosta mojih prijatelja planira otići odavde, 99 posto njih u Austriju, Njemačku ili Ameriku. Čak je dosta njih preko „Work and Travel“ otišlo u Ameriku“, kaže Sanela i dodaje da ide na kurs njemačkog jezika, kako bi spremnija dočekala odluku koja je pred njom.
Pored malih šansi da ovdje pronađe posao u struci, ni međunacionalni odnosi nisu dobri, tvrdi ona.
„Zategnuti su međunacionalni odnosi, dok su u Tomislavgradu manje zategnuti. U Tomislavgradu Bošnjaci mogu lakše dobiti posao, za razliku od Livna.“
Kao primjer za svoje tvrdnje navodi slučaj svoje majke koja je aplicirala za posao čistačice u školi, gdje su joj poslodavci u zahtjevu su tražili da donese državljanstvo, što je bilo čudno za takvu vrstu posla. Kaže da su pokušali promijeniti i naziv predmeta maternjeg jezika u školama u Bosanski jezik, ali da ni to nije išlo.
Saneli smo poželjeli ljepšu budućnost, a onda smo se spustili do centra grada. Rijetki prolaznici žurili su da se sklone sa jakog vjetra. Po fasadama zgrada preko kalupa naslikani duhovi prošlosti, jednako živi kao i u svim dijelovima ove zemlje. Likovi presuđenog generala HVO-a Slobodana Praljka zaskaču nas na praznim ulicama. Ćirilični znakovi temeljito išarani, kao i na cijelom potezu od Mostara do Livna. Bez obzira na nesuptilne nacionalističke poruke, ne pristajemo da to zasjeni srdačnost većine Livnjaka s kojima se srećemo.
KOmpletan tekst je na linku
