Iza scene Faruk Kajtaz blog: Prvi ozbiljan poraz turbo folka!

Šta je to „meka moć“ države? U teoriji, radi se o sposobnosti neke države da se u svijetu nametne svojom kulturom, načinom života ili „zajedničkim vrijednostima“.

U vremenima Interneta i sveopšte povezanosti termin „meke moći“ ponajprije se veže uz masovnu kulturu i stil života. Iako ima prefiks „meke“, ovakva vrsta „moći“ pojedinih država nikako nije nešto nevažno i drugorazredno. Prije svega, jer se plasira putem atraktivnih obrazaca masovne i popularne kulture.

Mnogi esksperti se slažu kako je svojevremeno „meka moć“ Zapada bila jedan od presudnih faktora u dobijanju kulturnog rata sa ideologijom „istočnog bloka“, odnosno komunizma, kao sistema vladanja.

Zašto ovo pišem? Pa, da bi vam postavio pitanje: Šta je to meka moć Srbije u regionu? Odgovora ima više, ali se u svemu tome, ponajprije ističe „kultura“ turbo-folka!

Ova muzička forma, ali još više stil života prešla je dugačak put od skromnih početaka na marginama u vrijeme SFRJ, do apsolutno zvjezdanog statusa zadnjih dekada, ne samo u Srbiji, već i cijelom regionu! Svi su „pali“ na tu „bakatinu“ od Slovenije do Makedonije.

Nisu to „narodnjaci“ o kojima je sa dozom ironije i zavisti pjevao Đorđe Balašević. Oni su još i imali neki „nivo“, već se ovdje radi o potpunom svođenju svega na nepotavoreni hedonizam i sa nastojanjima da se populariše stil života u kome „zabava nikada ne prestaje“. Svijetu bez problema i loših odluka. Zaigranom oko zaraznih orijentalnih i latino ritmova i poruka po principu „udri brigu na veselje“.

Zabavi do smrti (Amused to death) – kako je to opjevao Roger Waters (ex. Pink Floyd). Totalni konzumerizam, sveden na tjelesno i materijalno. Direktan, zavodljiv, ali jako opasan.

Upravo ta vrsta masovne kulture je ono što karakteriše javnu scenu Srbije i dobrog dijela „regije“ i to ne samo po pitanju silikonskih barbika u prekratkim haljinicama i nabrijanih „muškarčina“, već i po pitanju politke i javnog života uopšte.

Radi se o promociji gotovih kulturoloških modela muzičkog stila, koji je bio soundtrack rata u bivšoj Jugoslaviji. Prvi su se „uhvatili za vratove”; ali i bili prvi kada se trebalo opet „zabaviti“.

Sve u svoje vrijeme, važno je da se novac vrti. Čak su i jači, nego ranije, kada su djelovali sa margina.

Sada imaju svoje nacionalne televizije, programe „realnosti“, okreću ogroman novac, peru mozgove mladim generacijama svojim jednostavnim porukama, koje u mozak ulaze na mala vrata. Postali su „faktor“. Pomiješali balkanski i zapadni hedonizam, pa sada, kao što reče Bare – Rihana i Seka Aleksić isto izgledaju!?
Opće su mjesto susreta lake zabave, teških i “lakih” droga i puno, puno… novca.

Danas ih je teško izbjeći i zaobići. Čak i ukoliko se trudite. Uvijek će vas neko od tih lica dočekati sa TV ekrana, uličnog plakata ili monitora „pametnog telefona“!

Nemaju milosti niti srama, kada je u pitanju zgrtanje lake love. Igraju na „tanke žice“ temeljito sjebanog naroda (bez obzira na naciju, koji previše očekuje, a malo dobija. Koji uvijek glasa za iste, pa se onda žali kako se „ništa nije promijenilo“.

Ali, izgleda da ime neke nade…ne samo za Srbiju, već i region.

Estetika turbofolka i lažnog tradicionalizma doživjela je težak poraz na vlastitom terenu!

Dogodila se „implozija unutar sistema“.

Većini publike, do sada nepoznata „Konstrakta“ (Ana Đurić), otvorila je oči poigravajući se vrlo važnim i intrigantnim pitanjima. U formi pametno osmišljenog sadržaja i vrlo aktulenih tema.

Sjedeći i perući ruke porazila je perjanice srbijaskog turbo folka i porno stilistike! Samo naizgled lako i očekivano. Nije igrala na kartu novaca i gole moći programiranih medija, već na ideju i poruku.

Kada Konstrakta, onako lakonski, dometne kako “nema knjižicu”, onda uz minimum objašavanja razotkrije samo suštinu pravog stanja ovdašnjih naroda u novim državama nastalim da glorificiranju nacionalnog i marginalizaciji općeg dobra.

Glasovi publike i žirija u srbijanskom izboru predstavnika za Eurosong pokazali su da, ipak postoji „ona druga Srbija“. Srbija, koja ima načina, ali i hrabrosti obračunati se sa primitivizmom, te bolestima savremenog društva uopšte.

Turbofolkeri opijeni novcem (i ko zna čime još) pomislili su kako je fora u formi, a ne sadržaju. U pranju ruka. Kažu kako su oni možda trebali „prati noge“, umjesto jeftine patetike i lažnog sjaja koji su ponudili.

Krivo. I oni su itekako „prali“ sve ove godine, ali ne ruke, već mozgove!

Gospodo turbo folkeri…I šta ćemo sad!?

Tekst prenosimo s autovog bloga