Iza scene Faruk Kajtaz: Milo na nizbrdici: Sam pao – sam se ubio!

Piše: Faruk Kajtaz

Moralo se i to jednom desiti. Milo Đukanović više nije niti predsjednik niti premijer Crne Gore! Ostala je samo staromodna i reformi željna suverenistička stranka.

Kao što sam to već pisao na svom blogu Đukanoviću je najviše „došla glave“ njegova odluka da do kraja igra igru, koju je poodavno započeo. I bome se na kraju itekako „preigrao“!

Prokuhao kao vremešni „Fićo“ uz tešku crnogorsku uzbrdicu…

Trebao je i morao biti svjestan da vlast, koja se proteže na preko tri decenije nije više izgledna ili čak moguća opcija, ali je ipak „igrao do kraja“. Zašto? Nije znao kad’ je kraj? Nije mogao odustati ili je jednostavno „morao“?

Možda se sve odigralo i po nagovoru ili nalogu onih, koje nije mogao odbiti?

A da je bio politički mudriji, pa i odgovorniji prema suverenističkoj ideji u Crnoj Gori, Milo ne bi ni ulazio u ovu predsjedničku trku ili bi već znatno ranije pripremio svog nasljednika. Neku mlađahnu političku figuru. Nekog svog „Milatovića“, sa kojom bi i dalje mogao igrati politički šah sa protivnicima, koji su se namnožili i strateški raspodijelili.

Od otvoreno prosrpske desnice…do navodno neke evropske crnogorske opcije.

Ta, u suštini, lažna proevropska crnogorska opcija je sve adute bacila na samo jednu slabu kartu, te prvo dobila parlmentarne, a sada i predsjedničke izbore. A slaba karta je bio baš Milo Đukanović! Bez obzira na njegove neosporne političke kvalitete i odlučan državnički stav.

Crna Gora se jednostavno „umorila“ od Mila i ovakav rasplet je bio – neminovan.

Posebno nakon što je iza dobro planirane i ciljano segmentirane opozicije stala SPC sa svim svojim utjecajima kroz samo crnogorsko društvo, ali i „duboku državu“. Već je i tijesan gubitak parlamentarnih izbora bio dovoljno glasan signal da se nešto treba mijenjati, ali Đukanović je to sve ignorisao.

Uostalom, kada ste toliko dugo na vlasti nije nemoguće ni da izgubite osjećaj za političku realnost i „njuh“ da prepoznate dolazak „tačke preokreta“.

Nakon gubitka izbora Milo je opet pred novim izborom!

Mora, naime, odlučiti ide li zaista u penziju ili i dalje preko DPS-a misli broditi nemirnom političkom scenom Crne Gore? Do izbora, koje je sam raspisao ostalo je premalo vremena za neko ozbiljnije stranačko prestrojavanje DPS-a, pa bi samo njegova brza ostavka i nekakav dobar plan javne kampanje mogla biti opcija, kojom bi se kako-tako uspješno izašlo na izbore.

Međutim, veliko je pitanje ima li za taj plan dovoljno vremena?

Njegov DPS će sigurno ostati važna politička opcija u Crnoj Gori, ali to ne znači da će imati vlast. Opozicija, koja razvija zastave Srbije po skupovima (iako se navodno zalaže za Evropu) se upravo zaletjela i nema namjeru stati. Sada kada je Milo „na konopcima“.

Ključ bi za DPS mogao biti u istorijskoj izlaznosti na buduće parlamentarne izbore, ali kako motivirati birače sa starom i sada već gubitničkom ekipom?

I na kraju par pitanja za razmišljanje…

Odlazi li Sa Milom i san o istinski suverenoj Crnoj Gori? Da li je jačanje prosrpske opcije u Crnoj Gori samo nastavak teorije (i prakse) o ispunjavanju želja Vučića (Otvoreni Balkan) u zamjenu za (neproglašeno) priznanje Kosova?

I ono najvažnije: Da li je sada „na redu“ i BiH?