U Bosni i Hercegovini postoji mnogo političkih grupacija, saveza ili interesnih krugova, ali samo je jedna koalicija: osovina destrukcije HDZ BiH – SNSD.
Jučer je, baš na dan kada je u Liska haremu u Mostaru osvanula krmeća glava, u najveći hercegovački grad sletio predsjednik SNSD-a Milorad Dodik. Sastao se potom sa svojim višedecenijskim koalicionim partnerom Draganom Čovićem, liderom HDZ-a.
Na sastanku nije rečeno ništa novo, tek su – za svaki slučaj, da kakve zabune ne bude – dodatno utvrđene stare pozicije. Sve što je cilj srpske separatističke politike u Bosni i Hercegovini – istovremeno je i cilj čelne hrvatske stranke. Svaki strateški zahtjev hrvatske politike postepenog cjepkanja države – načelno je prihvatljivo i najvećoj, vladajućoj srpskoj stranci.
Ima li šta novo u ovim mojim ocjenama, piše Kenan Efendić urednik portala Odgovor. Ništa, naravno. Ovako bi se moglo opisati i vojno-političko stanje u jednom dijelu srednje Bosne i Pousorja 1993. godine.
Saveznici po potrebi
Nakon pada hrvatskog teslićkog sela Komušina 1992, čelnik žepačkog HVO-a Ivo Lozančić, do jučer krvavo ratujući protiv VRS-a zajedno s Armijom Republike Bosne i Hercegovine, nadomak te Komušine, katoličkog svetišta, već uspostavlja kontakte s tim istim dojučerašnjim neprijateljem. O tome svjedoče izvještaji samog Lozančića, general VRS-a Slavko Lisica u svojoj knjizi Komandant po potrebi te Služba vojne bezbjednosti (SVB) Armije RBiH.
Već u proljeće 1993, kada se u Gornjem Vakufu uveliko ratuje, a HVO u Ahmićima ubija civile, žepački HVO je sklopio načelan, strateški dogovor s VRS-om: vi ćete nas braniti od Armije, mi ćemo vas propustiti da preko dijelova općina Maglaj i Žepče, pa preko rijeke Bosne, povežete zapadnu Bosnu s Ozrenom. Usput ćete okružiti i uništiti Tešanj i Maglaj.
Tadašnji strateški cilj Ive Lozančića bila je potpuna, nepodijeljena hrvatska vlast u Žepču i dijelovima općina Maglaj i Zavidovići. Poput Dragana Čovića koji je spreman na gotovo svaki ustupak Miloradu Dodiku, poput Vlade Hrvatske, koja će zaustaviti evropske sankcije Dodiku, Ivo Lozančić je upustio najmanje tri brigade VRS-a na svoju teritoriju. Ratujući samo na južnom dijelu hrvatske enklave, iz koje je protjerao ili u logore zatočio bošnjačko stanovništvo, Lozančić je crtu prema Maglaju, Tešnju i Zavidovićima prepustio VRS-u.
Oklijevajući i taktizirajući nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, čak miniravši žepačku Ferhat-pašinu džamiju nakon primirja (mart 1994), Lozančić i žepački Hrvati su se u konačnici, kratkoročno očigledno, odrekli svojih srpskih saveznika. Zahvaljujući odlukama visokog predstavnika Petritscha, žepačka općina je, priključivanjem maglajskih i zavidovićkih sela, skrojena onako kako Dragan Čović zamišlja izbornu jedinicu: kako god se glasalo, pobijedit će Hrvati. Svi su saveznici, i VRS i međunarodna zajednica, sve dok njihova djela pogoduju.
Kada će u Sarajevu biti nužda?
Onako kako je vrh VRS-a – čemu se smijenjeni radikal Lisica protivio – strateški prihvatio da ratuje za HVO – tako i Milorad Dodik danas o hrvatskoj izbornoj jedinici govori jasnije i otvorenije nego hrvatski HDZ, kojem je Domovinski pokret iznudio Deklaraciju, koju, opet, Dragan Čović naročito ne cijeni.
Jer, Draganu Čoviću je važniji Milorad Dodik od svih miliona iz europroračuna, od svih zagrebačkih deklaracija i okruglih stolova. Dodik ima ruke u državnom parlamentu i Vijeću ministara, baš kao što je VRS 1993. imala tenkove iz kojih je tukla po Zavidovićima i Maglaju, za račun Hrvata.
Savez dvojice slabijih protiv trećeg, stvarno ili percipirano jačeg, normalna je, standardna društvena pojava. Bošnjački verbalni pokušaji da se jedina prava koalicija oslabi slični su pregovorima dijela rukovodstva žepačke 319. brigade Armije RBiH da urazumi HVO i popuštanjem ih odobrovolji. Završili su ti pomirljivi oficiri, uglavnom, u logorima. Jer osim dobre volje nisu imali ništa, ni tenkove, ni dovoljno pušaka, ni artiljeriju.
Ukoliko, dakle, hoće suzbiti i ograničiti srpsko-hrvatsku osovinu destrukcije, bošnjački i bosanski državi predani prvaci moraju sebi priskrbiti nešto više od demografske premoći, tumačenja zakona i verbalne artiljerije.
Za početak, recimo, bilo bi dobro, makar jednom, lidere stranaka koje su strateški na istoj strani, vidjeti na nekom sastanku ili zajedničkoj konferenciji za medije. Kada smo, naprimjer, posljednji put vidjeli lidere SDA i DF-a, Bakira Izetbegovića i Željka Komšića, zajedno?
Dodik i Čović nisu tako odani jedan drugom jer se vole, nego iz nužde. Kada će bošnjački političari formirati stratešku koaliciju ili savez – vjerovatno kad im bude nužda. Baš kao što je mostarskom hrvatskom političkom podzemlju nužda bacati krmeće glave u hareme, ne bi li odobrovoljili ugroženog hrišćanina Milorada Dodika.
(Mostarski.ba)
