I dok mnogi sanjaju Pariz, London ili New York, Monika Milićević iz Mostara maštala je o Africi. Razlog, kaže, ni njoj samoj nije poznat, ali želja za odlaskom u Afriku je već godinama postojala, piše Moja BiH Oslobođenje.
“Uvijek bi me nešto spriječilo, ali nakon završenih ispita na zadnjoj godini fakulteta, rekla sam si da to sada moram ostvariti. Tako je i bilo i nijednog trenutka nisam požalila, priča Monika koja je informacije o načinima odlaska na ovaj kontinent dobila u franjevačkom samostanu, a tako i stupila u kontakt sa fra Ivicom Perićem, čovjekom koji duže od tri decenije živi i radi u Africi. Bosnu i Hercegovinu je tada čvrsto odlučila zamijeniti Ruandom, u kojoj je živjela tri i po mjeseca.
Njen dan počinjao je u 6, doručkovala je u 7 i nakon toga išla u školu gdje je provodila onoliko vremena koliko učenici i nastavno osoblje. Ujutro je provodila vrijeme u školi i na nastavi, radili su i osmišljavali razne radionice kako za osnovnoškolce, tako i za vrtićance. Kako je i sama rukometašica, trenutno trenerica u Školi rukometa “Zrinjski”, njen glavni zadatak u Centru Otac Vjeko bio je pokrenuti školu rukometa u osnovnoj i srednjoj školi u Ruandi.
“Ne trebam vam pričati njihovo oduševljenje rukometom. Taj sport nikada nisu vidjeli, niti su znali da postoji. I u rekordno kratkom periodu savladali su sve osnove i krenuli igrati utakmice, a sada su svi oni već veliki rukometaši. Izuzetno sam sretna i ponosna na njih, kaže Monika i dodaje kako su se od prvog dana trudili i veselili svakom treningu, a njenu nostalgiju za domom i porodicom ova djeca popravljala bi svojim osmijesima, zagrljajima i ljubavlju.
Inače, mali Ruanđani raduju se sitnicama i poklonjeno vrijeme ih čini izuzetno sretnima – ne treba im puno, kaže naša sagovornica. Dovoljno je biti otvorenog srca i imati zagrljaj viška za pokloniti.
Podijelila je sa nama i jednu anegdotu iz Afrike.
“Rukometne lopte koje sam donijela iz Mostara su najmanja veličina i mogu proći kroz rešetke na prozorima u školi. Fra Ivica me odmah upozorio da ako se ijedan prozor razbije, da odmah kažem učenicima da su oni ti koji plaćaju prozor. I tako jedan dan vježbali su šutiranje na gol, a fra Ivica je bio tu skupa s predsjednicom Humanitarnog udruženja Srce za Afriku – Majom i oralnim kirurgom – Stjepanom. Sve je to super išlo, davali su golove, kad u jednom trenutku čujem razbijanje stakla i rasipanje po podu. Bila sam okrenuta leđima, a okretanje je trajalo kao godina. Okrećem se, gledam u prozore, koliko vidim svi su čitavi. Pogledam u fra Ivicu, koji s blagim podsmijehom pokazuje na pod, a na podu sat, kojeg je frajer loptom skinuo s 10 metara visine. Dok smo svi očekivali da se raspu prozori, momak je punom snagom šutirao u sat koji je toliko mali, barem smo mi to mislili, da ga je nemoguće pogoditi. Sljedeća scena koju sam vidjela bili su Stjepan i Maja naslonjena na Stjepanova leđa kojima suze idu od smijeha i Stjepanove riječi: “Da su razbili prozor, ja bih povraćao od smijeha”, ispričala je Monika.
U konačnici, želja za Afrikom nije ispunjena jer u Afriku nije dovoljno otići jednom. Kada odeš jednom, ističe Monika, to nikako ne može biti i posljednji put.
“Ruanda mi je osvojila srce, a sigurna sam da će tako biti i s drugim državama Afrike. Ne možeš otići u Afriku i reći to je to, bio/la sam i neću više. Ta djeca i njihovi nevini i iskreni osmijesi prate te na svakom životnom koraku, a ja sam sretna jer su svi oni postali jedan veliki dio mog života. Ta sreća i ispunjeno i zadovoljno srce zauvijek me vezalo za mjesto više od 5.000 kilometara daleko od mog doma, iskreno će Monika.
Kompletan tekst je na linku
