Na današnji dan poginuo komandant Zaim Imamović

09. 10. 1995. godišnjica pogibije Zaima Imamovića

Na treskavičkom visu Čelina, 9. oktobra 1995. godine, odmah iznad prijevoja Rogoj, poginuo je legendarni Zaim Imamović, komandant 14. divizije i simbol herojske odbrane Goražda. Samo dva dana prije uspostave trajnog primirja na tlu BiH, veliki čovjek, patriot, istinski gazija i heroj oslobodilačkog rata, poginuo je od gelera.

Početak raspada Jugoslavije zatekao ga je u kasarni u gradiću Vipava u Sloveniji, s činom kapetana. Prozreo je majore srbočetničke JNA, ali i gotovo karikaturalni karakter rata u Sloveniji, gdje gine više turskih vozača kamiona negoli vojnika. Povlačenjem JNA iz Slovenije, dolazi u Bihać, ali se “zamjenjuje” sa svojim kolegom Adilom Bešićem, također poginulim herojom Petog korpusa i nakratko dolazi u Travnik, potom u Zenicu. Do početka agresije na BiH, pripremao je narod Podrinja za odbranu. Dio municije i oružja dopremio je u rodnu Ilovaču, nedaleko od Goražda. I, što je svojstveno ljudima Zaimova kova, pripreme i nije krio od četničkih kolega.

Sa prvim pucnjima u Foči, kreće prema Hrasnici, a onda, sa grupom dobrovoljaca i pukovnikom Zaimom Bešovićem, preko Igmana i Grepka, odlazi u rodni kraj. Nije ni slutio da će Igman, Bjelašnica, Treskavica i Rogoj postati njegova sudbina, na kojima će skončati svoj životni i ratni put. U Ustikolinu je stigao polovinom aprila, u trenucima kad su četnici zauzeli Foču, sa namjerom da spriječi napredovanje četnika dolinom Drine. Odsudnu odbranu Goražda organizirao je u rejonu Preljuće, dijelu Zebine šume, na lijevoj obali Drine. Ta linija od Osmice do Stoca i Orahovica postaće najsigurnija utvrda oko Goražda, jedina borbena linija koju četnici nikada nisu pomjerili, a izginulo ih je više od 500. Već 1992. godine, na tom dijelu ratišta, formirana je proslavljena Prva drinska brigada, sa pet bataljona, na čijem čelu je bio rahmetli Zaim Imamović. Bio je vojskovođa posebnog kova (Zaim i znači vođa) i nevjerovatnog smisla za motivaciju suboraca. Neustrašiv, nasmijan, uvijek ispred svojih vojnika. Fajter koji ne priznaje frontalni način ratovanja i ne čeka poteze dušmana, već organizira upade u dubinu privremeno zauzete teritorije i nanosi gubitke neprijatelju.

Redale su se bitke i njegove pobjede: na releju Zebina šuma, Stogu, Crnom vrhu, Jabučkom sedlu, Trovrhu, … Redale su se bitke, ali i Zaimova ranjavanja… Najteže je ono u centru Goražda.

Da bi operaciju “Krug” što bolje proveo u djelo, lično izlazi na Igman, da prikupi MTS koji mu je nedostajao. Njegova operacija za oslobađanje Ustikoline (na čemu je radio zajedno sa Feridom Buljubašićem, u decembru 1992. godine), sa dva uspješna forsiranja Drine, sigurno će se proučavati u školama za oficire. Branio je i odbranio rodnu grudu, svoje Goražde i Podrinje, koje je volio gotovo podjednako kao svoje sinove Denisa i Ernesta. Početkom 1995. godine, zajedno sa komandantom Buljubašićem, Imamović izlazi iz opkoljenog Goražda na slobodnu teritoriju BiH, kako bi pomogao da se obruč probije izvana. Tada je preuzeo komandu u 14. diviziji Prvog korpusa u Tarčinu i svakim danom bio je bliži svom cilju, svome Goraždu. Oslobodio je, zajedno sa vojskom, Treskavicu i njene visove, na kojima se povlači prema Foči i Kalinoviku. Pred njegovim gazijama, četnici gube Pašinu planinu, Vratlo, Krajačiće, Klanac, Hum, Lupoč. U trenucima kad je lomio i posljednju odbranu agresora, na rubu Treskavice prema Rogoju, usmrtio ga je geler zalutale četničke granate. Baš kao što je znao reći: -Znaš, život ima, smrt ima …

Samo dan-dva ranije, bio je ranjen po šesti put. Nije čekao da se oporavi. Naprosto, ukrao se svojim pratiocima i doktoru Muratu Đuderiji i otišao na prvu liniju, među svoje borce, s kojima se uvijek i najbolje osjećao.

Nije dočekao da uživa u slobodi, za koju se dugo i požrtvovano borio. Smrt je bila brža od želje da stigne do Drine. Ostala je uspomena na velikog komandanta i heroja, komandanta brigade bosanske Armije, rahmetli Zaima Imamovića. Mezar Zaima Imamovića nalazi se u mezaristanu ispred Ali-pašine džamije (raskrsnica Skenderija, Marijin Dvor, Koševo – pored zgrade Predsjedništva BiH), u Sarajevu, zajedno sa odabranim herojima koji su zadužili našu zemlju i narod kao što su rahmetli potpredsjednik Vlade R BiH Hakija Turajlić, Mustafa Hajrulahović Talijan i mnogi drugi.

1892- rođen Dobitnik Nobelove nagrade za književnost, uspješni diplomata bivše Jugoslavije, velikan evropske književnosti i intelektualac čije djelo neki i dan-danas žele osporiti – Ivo Andrić, rođen je na današnji dan devetog oktobra 1892. u mjestu Dolac kraj Travnika.

U Višegradu je proveo djetinjstvo, gdje je završio osnovnu školu. Godine 1903. upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju (od koje su 1922. godine nastale današnje Prva i Druga gimnazija), a studij slavenske književnosti i historije pohađa na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu te Gracu u kojem 1924. godine brani i doktorsku disertaciju na temu Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine.

Tačno 50 godina od svog prvog pojavljivanja u književnim vodama (1911), kada je u časopisu Bosanska vila objavljena njegova prva pjesma U sumrak, ovaj Travničanin postaje dobitnik najprestižnijeg priznanja u domenu književnosti. Radi se, naravno, o Nobelovoj nagradi koja mu je 1961. godine uručena za roman Na Drini ćuprija, kao i za cjelokupni dotadašnji rad na “historiji jednog naroda”.

U obrazloženju je stajalo da “njegova proza sadrži epski naboj kojim prati ljudske sudbine iz historije svoje zemlje”.

Ovih dana društvenim mrežama kruži rijetka fotografija nasmijanog Nobelovca u društvu svoje supruge Milice Babić. Zapravo, fotografiju je snimio fotograf Stevan Kragujević u trenucima kada je Andrić saznao da je dobio nagradu.

Ivo Andrić je 1961. u Stockholmu primio Nobelovu nagradu uz zvuke “Marša na Drinu”. Pisac je staru, predratnu ploču ponio sa sobom u Švedsku i insistirao da mu nagrada, koju je dobio za sva svoja djela u kojima je uspio da prenese smisao, život i duh prostora koji su tema njegovih djela, bude uručena uz ovu pjesmu.

Šveđanima se melodija mnogo dopala, a pjesma se munjevitom brzinom proširila po cijelom svijetu. Godine 1966. holandska grupa „The Spotnicks“ snimila je obradu Marša Na Drinu, a iste godine marš je obradila i čuvena britanska grupa „The Shadows“. Njemački muzičar James Last 1968. snima obradu kompozicije.

Cjelokupan iznos od Nobelove nagrade donirao je za izgradnju bosanskih biblioteka i kupovinu knjiga. I novčani iznos nagrade AVNOJ-a iz 1967. godine i Dvadesetsedmojulsku nagradu iz 1970. godine pisac je dao također za razvoj bibliotekarstva Bosne i Hercegovine. Imao je uvid u trošenje iznosa i uplaćivao ga je iz dva dijela. Donirao je oko 1,5 miliona eura za razvoj kulture.

Iz širokog opusa književnog Andrićeva stvaralaštva izdvojit ćemo samo neka, ona najpoznatija djela:

romani Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Gospođica, Prokleta avlija, Omer-paša Latas (nedovršen), zbirke pripovjedaka Nemirna godina, Žeđ, Jelena, žena koje nema, Znakovi, Deca, Kuća na osami, putopisi i skice Staze, lica, predeli, meditativna proza Znakovi pored puta, Eseji, kritike, članci, Sveske…
Djela ovog nobelovca prevedena su na tridesetak jezika, a sve lirske pjesme, koje za njegova života nisu bile sabrane u knjigu, objavljene su posthumno, 1976. godine u Beogradu, pod nazivom Šta sanjam i šta mi se događa.

Zanimljivo je pomenuti i to da je upravo Andrić bio prvi potpisnik Novosadskog dogovora o srpskohrvatskom književnom jeziku.

Andrić je imao i veoma uspješnu diplomatsku karijeru. Najprije je bio postavljen za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je proputovao skoro cijelu Evropu, radeći desetak godina kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu, Gracu, Marseilleu, Parizu, Madridu. Nakon toga bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi.

Između Prvog i Drugog svjetskog rata nalazio se na funkciji opunomoćenog ministra i vanrednog poslanika jugoslavenske vlade u Berlinu. Po izbijanju rata, zbog neslaganja s vlastima u Beogradu, podnosi ostavku na mjesto ambasadora, a za vrijeme Drugog svjetskog rata živi povučeno u svom stanu u Beogradu. U tom periodu i stvara svoja najbolja djela, koja će kasnije doživjeti svjetsku slavu. Kasnije postaje član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije.

Trinaestog marta 1975. godine Vojnomedicinska akademija u Beogradu je saopćila da je Andrić preminuo u 1:15, a u času smrti imao je nepune 83 godine. Posljednje zapisane riječi ostavio je u svojoj bilježnici gdje je stajalo: “Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čoveka strah. A kod književnika i svakog ‘javnog radnika’ dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju…”

U rubrici Na današnji dan objavljajumo najvažnije datume iz historije Bosne i Hercegovine.

(Mostarski.ba/Historija.ba)