Nada Zovko / O svemu ponešto: Hajde ustani, molim te!

Hajde ustani! Ustani, molim te! Nikad se u Liska parku nije spavalo, sjećaš li se, samo se na klupi sjedilo. Naša je bila ona zadnja do zida, da ne vide nas s ulice, i ne slažu da smo se faćkali. A nismo! Možda malo! Šta ima veze, i da jesmo, i drugi se faćkaju, a ti si se zakleo da nećeš nikada nikome reći. I nisi rekao!  Već godinama šutiš, i spavaš uz ulicu, gdje mi nikada nismo sjedili, da nas ne vide.

I sve imaš, i bijeli kamen, i zlatna slova i bijelu ružu penjačicu, što suzama je zalijevamo svako malo, da naraste što veća, i pravi ti hlad, u avgustu kad upekne… Sve ti imaš… samo mi, tebe nemamo…

Evo me večeras, malo do tebe. Drugi se boje mrtvih po mraku, a ja se bojim živih i po danu i po mraku. Ti i ovi tvoji, nikog ne povrjeđuju… uzeli ste za sebe, samo ovaj mali park, a nama živima ostavili ste sve ulice i sokake, i sve lipe iz ove Liska ulice ostavili ste nama.

Meni je drago, kad već godinama šutiš i spavaš, uz ovu bijelu ružu penjačicu, da si mi barem blizu. Nisu se mogli dogovoriti, gdje će s tobom, nekako ti ime ni tamo ni ‘vamo, a i prezime isto. Kako su glupi! Ne znaju oni, da duša ti je i tamo i ‘vamo, ono k’o Radobolja što teče kroz Iliće prema Krivoj ćupriji. A možda i znaju, samo su negdje zaključali sjećanja, da im ih ne pokradu, jer jedino još njih imaju.  A možda i lažu da se ne sjećaju, da budu draži ovim živima što danas hodaju, ovim kojih se ja bojim i po danu i po mraku.

Decembar je. A hoćeš li da im pričamo kako je nama bilo nekad u decembru… Ti si me čekao na onom našem mjestu. Ja obično ne kasnim, ali tu večer jesam, namjerno, jer sam čekala goste da odu, i da pojedem mezu što ostala je na ovalu poslije njih. Ja sam najviše voljela ispraćati goste, iako bila sam ljuta na njih, što ne požure kad oblače kaput, da što prije pojedem pršut, trapist i kisele krastavce. I nikad mi nije bilo jasno, zašto ne smijemo uzeti barem jedan kolut čajne, dok oni još sjede.

Tu večer,u decembru, gledali smo Deda Mraza u izlogu Hita, kako njiše se se gore dole na svojim saonicama. Kupili smo i dvije kartonske kape, što liče na fišek za košpice na koje nalijepili su pamuk, da liči na snijeg. I opet su nam „uvalili“prskalice, što povukle su vlagu, i od cijelog paketa samo su se dvije mogle upaliti. A sjećaš li se Prolaza na Korzu, odakle ubijao je Sinan Sakić, i blještava zlatna i srebrena bižuterija, ogrlice, menđuše i narukvice, i onaj crni zgodni što uvijek je bio tamo. Nemoj biti ljubomoran, on je meni baš zgodan, znam da nije za mene, ali imam pravo reći. To je bio naš decembar.

Kape su bile smiješne, prskalice mokre, Deda Mraz se uvijek isto njihao, onaj crni zgodni iz Prolaza je imao curu, Sinan je grozno pjevao… ali sve to meni fali… a ti mi fališ najviše.

Nekako si u svemu bio bolji od mene. Kad igrali smo „Gradova“, ti si uvijek sve znao, a ja bih uvijek zapela na rijeci i planini. Ti si na svako slovo sve znao i državu i grad, i muško i žensko ime, i biljku i predmet, sve si znao. A meni drago što ono pametan si, a moj. I mrzim ovaj park, što uzeo te da u njemu spavaš umjesto na našoj mansardi, u stanu što ostavila ti je tetka. I kako mi možeš reći, da u decembru ne smijem da budem sama. Da ti ćeš uvijek biti tu, na istom mjestu za mene, uz ružu bijelu penjačicu, ali da u decembru ne smijem da budem sama…

Znaš li da lomim se sada. K’o one skupe šarene kuglice od tankog stakla, što prodavale su se tamo gdje kupili smo prskalice. Slomila sam se kao onaj tanki vrh od jelke, u stotine sitnih komadića. Kako ću reći njemu da potrošili smo cijeli paket šibica i opekli prste dok upalili smo samo jednu prskalicu. Kako ću mu reći, da mi nismo uopšte gledali Deda Mraza u izlogu u Hitu, nego smo u staklu gledali nas dvoje, kako smo lijepi. Ja mislim da on mene neće razumjeti. I zato, neka me večeras ovdje, s tobom u decembru… kad nikog nema, kad svi vas se boje po mraku, a ne boje se sebe i svog mraka što zaboravili su barem ponekad, barem u decembru, ovu ružu penjačicu zaliti suzom, da naraste još veća i pravi vam hlad u avgustu kad upekne…

Da samo hoćeš ustati… nikad ti više ne bih kasnila, požurila bih i prije nego gosti odu, pa nek se meza osuši dok ne vratim se kući…

Kad bi samo mogao ustati, da igramo se „Gradova“ k’o nekad, pa da vidiš da zbog tebe sve sam naučila i rijeke i planine, i muška i ženska imena, i biljku i predmet i to na sva slova. Hoćeš da vidiš da znam? Hajde ti biraj slovo! Na slovo… na slovo M!

Mostar, Makedonija, Majevica, Mušketini,Mensud, Miljacka, Marija, Menđuša, Mačka…

Sve znam!

Sve sam naučila zbog tebe… i rijeku i planine… na sva slova

Hajde ustani molim te…

Nikad se u Liska parku, nije spavalo…

(Nada Zovko / Mostarski.ba)