Nada Zovko / O svemu ponešto: Ljubav je to, Osmane!

Rekli su mi, i Osman je bio, zanesenjak i lud od ljubavi, i cijeli je život volio Zorku, srpkinju, glumicu beogradskog putujućeg pozorišta. I oženio Zorku. I bojala se mostarska čaršija, da i poslije Osmana, ne dođe neki drugi Osman, da ibreti narod, i bulazni o ljubavi.

I evo me noćas, boreći se s razumom, postadoh Osman… mogao sam i ne postati, al’ draže mi srcu ovako, pa narod nek priča šta hoće. Iz begovske sam ja kuće, k'o i ti Osmane, i u amanet mi ostaviše od zlata dukata, ali nikako mi ne dadoše pravo, da volim nju, Latinku, nju Đaurku… a ja, od toliko lijepih žena na dunjaluku, opet u srce zaključah nju. I tražim joj mane, a nema ih, s njom noćas proputovah putevima Dostojevskog, Krleže, Turgenjeva i Dželaludina Rumija, i udaljavam je od sebe, a molim Boga, da ne ode. Grijem joj ruke, i čitam bol u njenim očima koju vješto skriva, zbog tuge što pronašla je, u skrivenom labirintu moje duše. I ubija i osvaja, njena dobrota kojom miluje sve oko sebe.

Osmane, do jučer sam ratovao s njenima! Vodio vojsku, dobijao bitke. Ne mogu Osmane, ne smijem, šta će reći narod? Zamjerit će. Šta će reći moji, kad na Bajramsko jutro, odem im na mezar, i kažem, da napravio sam ono što nije mi u amanet ostavljeno. I odakle nje sada u mom životu… odakle je u mom dijelu grada. Borili smo se svi za svoje, njima njihovo, a nama naše. Odakle nje, da u sitne sate po kiši, šeta Kujundžilukom, i na sred Mosta plače zbog nesretne ljubavi Alekse i Anke. Od kad je to u duši njen Most? Odakle nje s iftarskim somunom iz moje pekare, i kako to da ona pronađe prije mene, gdje su u čaršiji  tulumbe najbolje šerbet upile. Ne mogu, Osmane, ne smijem, šta će narod reći?

Iako, nekako je posebna. Rekla mi  da jedan je Bog, i da nas je On spojio, iste a različite da nam svaki dan bude prilika da  upoznajemo se. Rekla je, da je njen Sveti Ante dobar, i da se sigurno neće ljutiti, što je ona sa mnom. Rekla je da smo mi jedno, ja sam oči, a ona vid, i da jedno bez drugog ne ide. Ona je luda! Po zamagljenim staklima mog novog auta, prstima je crtala smješka, i rekla da će tako crtati osmijehe po mojoj napaćenoj duši i umornom licu. Da, ona je luda, rekla je da će me voditi na Polnoćku, i da se moramo dobro obući, jer misa zna odužiti, i možemo se prehladiti. Morao sam joj obećati, da vodit ću je u Bijelu džamiju da upozna Hafiza Bugarija, dok bacala je papiriće i mrvice kokosa sa Rafaelo kuglica po mom autu. Mom novom autu. Ne, ne mogu. Neka nje tamo, a mene ovamo. Neka nas, sa svojima. A ko su moji, Osmane? Ona je moja!

Ona je moj melek i anđeo. Ona je ušetala, u srce, nisam je tražio, a cijeli sam je život trebao. Imao sam oči, ali nisam vid. Znao sam za osmijeh, a nisam se smijao. Imao sam Most, ali nisam imao s kim po njemu hodati. Imao sam zvijezde, ali ih nisam imao s kim brojati. U mom dijelu grada imao sam i kišu, ali sam lokve sam preskakao. Imao sam i štigliće, i ljeti zelene gundelje, i pare i lijepe žene, i vlast i moć,s ve sam imao, samo nju nisam imao, sve sam imao, a ništa nisam imao.

Ibretit ću grad. Nekad ratovao s njenima, sada bi zbog nje ratovao s cijelim svijetom. I nije ovo ni grijeh, ni haram, nije ovo ni džennet ni raj, nit je džehennem ni pakao. Ljubav je to, Osmane moj! Dok ne smislim neku našu, ukrast ću i malo izmjeniti tvoju pjesmu Osmane. Ista nam je ljubav, ista nam je priča. Bog je jedan, i On nas je spojio, tako je ona rekla, a ja joj odlučio vjerovati. I voliti je pjesmom tvojom:

Latinko mila, tuga me mori
Za oči tvoje što suze rone
Ustašca tvoja prepuna baja
Ah, dođi, dođi, sred zagrljaja.
Čuj kako srce umilno tepa,
Ljubim te, ljubim, Latinko l'jepa.

(Nada Zovko / Mostarski.ba)