Nada Zovko / O svemu ponešto: Kad prizivali smo duhove

„Dobri duše pojavi se!“ „Dobri duše rahmetli dainice Zikrete pojavi se, i reci gdje je sakrila njemačke marke?“

„Dobri duše pojavi se !“ „Dobri duše pokojne babe Đurđe pojavi se, i reci kome je prepisala kuću?“

Njih dvoje prizivali su mrtve. Samo sam ja pitala duha za tebe živog. „Dobri duše pojavi se!“ „Dobri duše pojavi se i reci hoće li me ostaviti zbog one izblajhane drolje?“ A onda sam da ovo dvoje ne primjeti, gurnula čašu prema NE!

„Eto vidite, duh je rekao NE!“  „Ma znala sam ja to, ne znam ni što sam ga pitala, pa zaljubljen je on u mene, vidi se iz aviona.“

Ali duh se zabunio ovaj put. Ipak ti mene ostavi. Iako, i ja sam se izblajhala poslije, i boja mi je bila ljepša od njene. I ja sam usred zime nosila mini suknje i uske tregerače, da bolje vidiš kako sam zgodna. A ti si mi rekao da sam ista Enco Vareni, jer i on zimi nosi tregerače, a ljeti zimski kaput. Zbog tebe sam plakala mjesecima nad pjesmom „Priča o Vasi Ladačkom“, i tješila se onom na kraju „…sve je im'o, ništa im'o nije…“ Otrovala sam se od stotine polizanih poštanskih markica što sam ih ljepila na kilometarska pisma, tražeći razlog što me ostavi. I napokon ti progovori! I tek tada mi ništa ne bi jasno!

„Ti si u redu, ali pogrešno ti ime.“

Šta mi je s imenom?  Pusti ime, vidi kako imam lijepe oči, znam kuhati, bila sam učenik generacije… a i volim te… što je najvažnije. Daj mi neki nadimak, eto zovi me Miki… Liki… kako hoćeš, pa nećemo se valjda zbog imena rastati…

Ali ipak,bi jače pogešno mi ime!

Sve ove godine si tu negdje. Sjećaš li se, oboje smo sjedili na zidiću hotel Neretve, dok Želja i grupa Rondo su pjevali „…Ti nisi Marija, a nisi ni Ana, o njima pjevao, pjevao sam davno… možda imena i nisu važna, ako su lažna, ako su lažna…“ Eto vidiš, lijepo ti je Želja ispjevao, imena nisu ni važna, pa makar bila pogrešna ili ne.  Još uvijek u ormaru imam lenjinovku k'o u Loše što kupio si mi je kod starog Njunjića. Sve do lani čuvala sam praznu bočicu parfema Tramp, rođendanski poklon od tebe. Znam i boju i debljinu flomastera kojim si napisao „Hoćeš li se skontati sa mnom? Zaokruži DA ili NE. „A ja jedva čekam da zaokružim i dobro podebljam to DA, ali ipak udaram ti čežnju i napišem „Odgovorit ću ti sutra, dok razmislim.“ I jedva čekam to sutra. Ti si mene ipak volio. Jer da nisi, zašto bi bio ljubomoran na onog ispred Razvitka duge kose što mi je bušio uši. Još si me napao što baš kod njega. A ja sam ti rekla, samo zbog reklame što nalijepio je uz Fa dezodoranse na štandu „Bezbolno bušimo uši“.

Eto, oprostila sam ti nekako, što si me ostavio, ali to što si otišao u Italiju, e to ne mogu nikako. Što ćeš u Italiji, oni jedu mačke, ne govore engleski, niski su, jedu makaronine i ja sam ljepša nego ijedna talijanka. Naročito sam te se sjetila uz janjetinu u Jablanici, ha ha ha jedi ti sada špagete Napolitana a ja ću malo od plećke i rebara. Tako ti i treba, kad ti je moje ime bilo pogrešno! Tako sam govorila, a mislila, kako bi bilo dobro da si sada ovdje, prvo jer si još uvijek negdje u srcu i drugo jer mi ne bi uvalili ove kosti i ne bi donijeli od onog što se sigurno prvo jutros okretalo. A kad smo blizu Jablanice, mogli smo vala i do Saltage na burek, k'o nekad što krili smo se bježeći iz Mostara, zbog mog pogrešnog imena.

A onda se oglasi On.

Da opomene, da zagrmi, da strese zemlju, da otvori oči nam nad patnjom, gladi, mržnjom. Oglasi se On ne što nas mrzi, već što nas i previše voli da nauči i tebe i mene, da nema pogrešnih imena, nema pogrešnih očiju, niti pogrešnih suza… patnja nam je svima ista. Možda to za tebe nije On, možda ti misliš da nema Njega, nema veze, oglasi se neko da kaže Stani!

I strese Italiju. I briga me za tvoju ljubomornu ženu, razmaženu talijanku, morala sam nazvati .

Trese na svakih pola sata. Više ih niko i ne broji. Na otvorenom po cijelu noć, i pogled i molitva prema gore, prema nebu. Kako naučismo lekciju života u nekoliko sekundi. Prvo ti… pa kad za dva dana ovdje zatrese, onda naučih ja. A mi mislili da smo jaki, da sve možemo, i pakujemo u kofere posljednje krpice za život na Marsu. Još koji selfi odavde sa Zemlje sa ovom frizurom, jer na Marsu je možda u modi nešto drugo.

„Hej prazna mi je baterija, a nema struje, ali ako ponovo zatrese i ne bude me više, moram ti nešto reći. Znaš ono, kad gurnula si rukom umjesto duha  prema NE… i da nisi gurnula bilo bi NE. Nisam te ostavio zbog one plave izblajhane, nikad te u srcu nisam ostavio, samo sam morao otići, učili me pogrešno, učili me da postoje pogrešna imena. Hvala Bogu što trese, ma ne trese on, nego samo glasno govori, jer već odavno smo gluhi, niti vidimo niti želimo da čujemo.“

Nakon toliko godina, evo saznadoh da nemam pogrešno ime, sve bih dala sada za onaj papirić, „Hoćeš li se skontati sa mnom? Zaokruži DA ili NE.“ Ne bih čekala sutra, ma kakvo sutra zaokružila bih iste sekunde DA, i smijala se s tobom dok ne zatrese ili ne zagrmi.

„Hej, otišao si u Italiju, nisam ti rekla, niko nikad nije pronašao njemačke marke što ih je sakrila rahmetli dainica Zikreta, a još su na sudu oni rođaci oko baba Đurđine kuće, sve ostalo u ulici je po starom, samo što mi više ne prizivamo duhove.“

(Nada Zovko / Mostarski.ba)