Nada Zovko / O svemu ponešto: Kad zaplivaš pogrešnom rijekom života…

Postoje ljudi, koji sive dane, oboje u plavo. I to, onim najljepšim nebesko plavim začine dan, i poput čarobnog štapića, sivilo pretvore u prašinu.

Jedna od takvih je tetka Mima. Tetkom smo je zvali, i mi, kojima nije bila tetka po srodstvu, tetkom su je zvala i djeca njezina tri brata, kojima bila je “zaprave” tetka. Najmlađa i jedino žensko od njih četvero djece bila je Mima. I najbolja u školi bila, naročito iz matematike. Govorili učitelji njenim roditeljima, da Mima mora obavezno, dalje školovati se. Da mora, fakultet završiti. Pričali nastavnici kako je čudo od djeteta, kako je puno “bistrija” nego braća joj, što prije nje išli su u istu školu.

Ali… braća su braća, tako je barem nekada bilo. Muška djeca trebaju dalje u školu ići, a za žensku ako dotekne, nepisano pravilo koje na sreću ostalo je u prošlosti ili u sadašnjosti primitivizma.

I tako, dok sva trojica braće se iškolovaše, za Mimu ne doteče, iako bila je kako su nastavnici govorili “bistrija” , naročito iz matematike, od sviju njih.
Bila su tu i obećanja braće, nakon što su završili visoke škole i dobili partijske knjižice, i dobre poslove, da jedinoj sestri nikada neće ništa faliti, dok su oni živi. Nije im Mima ni vjerovala ni nevjerovala. Nije imala vremena, jer povukla je rijeka života, ne pitajući zna li i želi li plivati kako je voda nosi.

Prvo joj se razbolio otac. Moždani, i devet godina na postelji. Mima mu uz svoju majku bila i kćerka i bolničarka. Kada otac je umro, nedugo poslije, majka. Teški šećeraš, godinama. A kada majka umri, Mima skoro u pedesetu godinu zakorači.

Onako umorna od života, s leđima bolnim od podizanja i presvlačenja bolesnih roditelja, zaposli se koju godinu pred rat u predionicu. Bez vozačke dozvole, bez auta, bez škole, rad za mašinom u svim smjenama, bio je sudbina tetke Mime, nakon smrti svojih roditelja. Bio je to gorak pelin, umjesto obećanja trojice braće, školovanih i na dobrim funkcijama, da njoj jedinoj sestri ništa neće faliti u životu.

Svoju je diplomu poklonila njima, jer za nju nije “doteklo”, iako bila je kako su nastavnici govorili, “bistrija” od sve trojice. Svoju je mladost, udaju i majčinstvo žrtvovala, brinući se za roditelje, dok su se braća ženila, dobivala djecu a zadnjih godina i unuke. I najgore, rat je učinio svoje, tako da nije “skupila”, dovoljno staža, ni za penziju. Pa makar i onu najminimalniju, ali da zna, da svakog šestog u mjesecu, i njoj će poštar pokucati na vrata.

Ovako, osjeti tetka Mima na svojoj koži, i to od svoje braće rođene, onu narodnu; “Daleko od očiju, daleko od srca”. Rat ih odnese svugdje po svijetu, od Amerike do Skandinavije. Snađoše se dobro tamo u tuđini, i oni i njihova djeca, ali se zaboravi, na obećanje dato sestri… da joj nikada u životu ništa neće faliti, dok su oni živi.

Sjete je se ponekad, ali ne redovito. Iako znaju oni, da i kod nas kao i u bijelom svijetu, treba se redovito jesti i račune plaćati. Posjete je ljeti, njihova djeca, kratko jer žure na more, da uslikaju se s njom, objave na društvenim mrežama uz obavezni natpis; “Najbolja tetka na svijetu”.

Zna tetka Mima sve. Sve vidi, ali zna da prekasno je, da tokove rijeke života okreće kako ona želi. Nazad ne može, jer uzvodno se ne pliva. A da može, sve bi drugačije bilo.

Posjetih je neki dan. Kaže prepala se, kad ugledala me s maskom na licu, kroz ključaonicu. Ne pitam je treba li joj išta. Znala sam da treba, iako onako ponosna, i da sam je pitala, rekla mi nebi.

Kaže mi, dosadno joj, starije od 65 zatvorili u kuću, nedaju im izaći barem da prošetaju, zbog ovog virusa iz Kine.
Ujedoh se za jezik, prije nego zamalo izletih; “Evo, od ponedjeljka zbog penzija, moći ćete, od osam do dvanaest.” Kojih crnih penzija, kad Mima, misleći na sve oko sebe, ni penziju ne zaradi, i ne dočeka da i njoj poštar barem jednom mjesečno pokuca na vrata.

Gledam je, ona sivilo svog života, boji u najljepšu nebesko svijetlo plavu. S ljubavi u očima, neke stare džempere para i od te vunice plete šlape, da pokloni bratovoj djeci, kada dođu na ljeto iz Amerike.

Tetka Mima, uz pletenje šlapa iz hobija, danas je mogla imati penziju profesora matematike ili ekonomiste, svoga muža da s njim umjesto sa mnom sjedi na balkonu, i svoju djecu da za njih plete te iste šlape.

Kad ubace te u rijeku života, a ne pitaju znaš li i želiš li plivati tim vodama, završiš kao tetka Mima.

Ni kriv ni dužan, što žensko si, i što za tebe nije “doteklo” ni škole ni zaslužene sreće…

(Nada Zovko / Mostarski.ba)