Nada Zovko / O svemu ponešto: Pogledaj dom svoj anđele…

“I skini paučinu s očiju, videćeš prizore potresne, videćeš nesreće i bolesne…”, pjevao je Bora Čorba, a mi “padali u bandak”, u Šantičevoj, u Disku 088, čini mi se i ne tako davno. Iako, bilo je davno, godine se nanizale, k’o zrele kupine, što brali smo ih pa od njih lančiće pravili.

I pitam se sada, zašto su pjesme s tužnom porukom, gdje spominju se bol, suze i nesreće, bile tako omiljene? Jesmo li uporno ih slušajući i učeći tekstove napamet, prizivali to loše? Jesmo li kao izmoreni Indijanci od višemjesečne suše, kada kroz mantre prizivaju kišu, mi kroz tekstove pjesama prizivali neke “prizore potresne, nesreće i bolesne i čemer smrt i jad?” Pametni narodi, prizivaju kišu i sunce, mole se za plodne i rodne godine, a ja sam rijeku suza još kao dijete isplakala zbog “Priče o keruši i sedam malih kučića”. Ja i pola kafane smo bili i uplakani i pijani, zbog prekasno donesenih “Žutih dunja” Carigradskih, dok Fatmu su na nosilima spuštali. Patnja i bol, su čak i kroz pjesmu, kada život kao “med i mlijeko teče”, nešto što sami biramo. Tako je bilo nekada…

Tačnije, tako je bilo do sada! Korona je skinula paučinu s očiju! Korona je dobila do sada mnogo veće bitke, nego Napoleon Bonapartea ili Aleksandar Makedonski, uz pomoć oružja koje smo joj poklonili, a zove se strah.

Zar smo mi narod kojem strah struji venama?

Poput dosadnog papagaja što za cijeli životni mu vijek, nauče ga par riječi s kojima kriješti i pleše po živcima stalno, tako i mi svaki dan slušamo iste riječi što paraliziraju um i tijelo. Zaraženi, umrli, klasteri, respiratori, kriza, besparica…

Ako pomisliš, lako je meni, razočarat ću te i reći ti da isto mi je kao i tebi, da isto nam je, manje više svima…

Virus nas je zatvorio u zidove. Kažu da je Vilijam Šekspir napisao poznato djelo “Kralj Lir” dok je bio u samoizolaciji zbog kuge. Nismo svi Šekspir, ali preživjeli smo fijukanje snajperskih metaka i granata, u hladnim i vlažnim podrumima i skloništima, preživjeli smo mnogo gore stvari.

Kriza, besparica… i na to smo navikli. Od ratne Ikar konzerve, izmišljali jela kojih postidio bi se i poneki restoran s Michelin zvijezdom.

Svaki dan slušamo o broju umrlih . Da, ali nam ne spominju broj novorođenih zdravih. Novi životi. Uvijek kada jedna zvijezda na nebu se umori i ugasi, zamijeni je nova sjajnija. Tako je bilo uvijek , od postanka svijeta. Tako je i sada.

Iza prvog svjetskog rata, kada se svijet borio s najvećom krizom i posljedicama španjolske gripe koja je odnijela na desetine miliona života , britanski filozof i matematičar Bertrand Russel 1930 godine, piše knjigu o sreći. U tom jadu i bijedi, nastaje knjiga “Osvajanje sreće” , upute kako pronaći iskru sreće u tami mraka.

Ponekad i patnja postane dobitak, na ovaj ili onaj način. Kroz doba Korone, oči starog oca opet će zasjati srećom uskoro kad sin mu se vrati iz Njemačke , zbog zatvorene fabrike, i prihvati zarasle njive, dedovine, zemlje plodne što othranila je i hranit će djecu roda svog.

Naučit ćemo šiti zaštitne maske a biće tu i nekih novih ljubavi kroz emocije samoizolacije začetih.

Korona je donijela suze radosti i nade, kad mostarski muftija dijelio je bol i želje za brzo ozdravljenje svojoj braći franjevcima. Korona je ispit savjesti nas prema nama samima. Ispit na kojem prolaznu ocjenu imaju samo oni koji dijele istu bol i želju za ozdravljenje prema časnim sestrama u Međugorju, i prema oboljelima u Konjicu, Italiji, Srbiji ili Iranu…

Korona je vrijeme, kada brojat ćemo s prozora i balkona, vrapce na žici, drveća što su probeharala i žute narcise u bašti. Ponekad ćemo zaplakati, zbog boli gašenja jednog života. Neka, i to je ta čovjeka. A onda ćemo, brzo obrisati suze, jer na svijet je došao jedan mali zdravi drekavac ili drekavica, što na ruke je roditelji naučili, pa plače čim prestanu ljuljati.

Čekat ćemo vakcinu, i čitati savjete poznatih virusologa i epidemiologa, od sode bikarbone do kadulje, brojat ćemo kalorije roncajući na uštipke i palačinke krive što dugme se ne može zakopčati.

A onda, jednog dana, bez riječi i najave otići će teta Korona. Mahnut će nam bijelom zastavom, i priznati kapitulaciju. Otići će u škrinju zaborava , gdje čekaju je španjolske ptičije i svinjske gripe. A mi ? Mi ćemo opet slušati neke drage pjesme. Ovaj put bez tužnih tekstova.

Ja počinjem odmah! “…za njom uđe Mujo zamandali vrata…”, “…nije u šoldima sve neka te tu kraj mene…”, “…Hitlerovom sinu sada griješ pitu, bacila si moju od zumbula kitu, fa fa fašista nemoj biti ti, jerbo ću te ja, draga ubiti..”

A sada, jedna samo za Koronu i njeno društvo u ćošku , raspali Bebek! – ” Da Bog da te voda odnijela …”

Da požurim tetu Koronu , na putu prema njenoj “gripa raji”, prema škrinji zaborava!

(Nada Zovko / Mostarski.ba)