Nada Zovko / O svemu ponešto: Kad zavidiš mrtvima…

Kad počneš zavidjeti mrtvima, što nisi na njihovom mjestu,da zasluženo odmoriš od svega, reći će ti da si jadan s pameti skroz skrenuo, ili da si u kakvu tešku depresiju pao. Ako budeš imao sreće, da pronađe ti se slobodan krevet, smjestit će te u bolnicu, a tvojima će u ruku dati papirić na kojem je razgovjetno medicinska sestra napisala koje sve lijekove treba kupiti, jer ih u bolnici nema. Također će napomenuti, da osim lijekova donese se koji čaršaf, deka i toalet papir, jer i toga u bolnici trenutno nema. A ti ćeš pomisliti, kako su sretni oni što imali su sreće zauvijek otići gore na nebo, jer tamo gore, nema bolnica bez lijekova i pokrivača.

I nakon što dosadiš i Bogu i narodu, ponavljajući kako zavidiš mrtvima, i kad vide da od lijekova i njihove silne doktorske reputacije po pitanju tvog pomaka ka boljem, nema ništa, otpustit će te kući, jer krevet treba ustupiti onome, od koga se može i naplatiti. I tako Pero, s Njemačkom penzijom, još dok krevet ti se ohladio nije, uskoči u njega, jer mjesecima ga proganjaju neki bijeli miševi, i traže da im kaže gdje je onolike eure zakopao što je od osiguranja dobio.

A tebe poslaše kući, pa zavidi i živima i mrtvima, koga je više briga, za tebe i takve poput tebe. Ne znaju oni, da nekada davno si i plakao i ljutio se na one što odoše, a toliko toga lijepog je ostalo da prožive. “Šteta ode, a ništa ne proživi…”, tako si mislio i govorio nekad. “Blago njemu ode, neće se patiti više k'o mi živi…”, tako govoriš danas. I zavidiš njima koji odoše…

A na čemu im zavidiš, molim te, hajde reci mi?

“Zavidim im na svemu. Kao prvo, ne moraju plaćati sto maraka da neko ih potapše po ramenu, i nazove ih prijateljem. Ja to moram. A kada nisam imao tih sto maraka, brisali su me sa spiska prijatelja. Kad nisam imao tih sto maraka za jabuku, ni pristojnu košulju za svatove, prestao sam biti prijatelj. Dok sam mogao, i imao čim, kupovao sam prijatelje. Ne što sam to ja htio, nego zato jer su oni na sebe stavili cijenu. Kad nisam više mogao, razbježao sam sviju oko sebe. Teško im je onako besplatno sa mnom biti dobar, pa sam onda postao sin kurve, oca kamatara a i sam sam bio narkoman i peder, i kao takav, nikako dobar za njihovo društvo. Sve su mi ovo o ocu majci i meni samom rekli, onda kad sam prestao živjeti po onoj – Konobar, daj meni, i daj svima!.

Onima gore zavidim, jer se mogu onako srčano i iskreno radovati, prvom snijegu ove zime, i velikom ljetnom pljusku u našem Gradu. Ja to ne mogu. Mene zima i snijeg podsjeća, na hladan stan, promrzle ruke i previsok račun struje koji ne mogu platiti. Ljetni pljusak, sije strah od poplava, izlijevanja kanalizacije, nesnosnog smrada i kolektora kojima upitna je i ispravnost i funkcija.

Onima gore zavidim, jer svi se zajedno druže, popiju koju, ispričaju pokoji vic o Juri i Nedi, a mi ovdje, tražimo problem kad problema nema, jer bez problema postalo je nezanimljivo živjeti. Bez svega ovdje među nama živima se može, ali bez problema nikako. Kad ih nema moraš ih sam ili izmisliti, ili napraviti! Ako ne znaš to, onda nisi zanimljiv. Onda ostaješ sam, neshvaćen, i počneš svaki dan sve više i više, zavidjeti mrtvima…”

(Nada Zovko / Mostarski.ba)