Nada Zovko / O svemu ponešto: Kenjac je krep'o, a oni se nisu pokajali

Kenjac je kod nas u Hercegovini magarac, ili magare. Mirna, radišna i ponosno tvrdoglava životinja. Kenjac je i dobročina koji dozvoli da ga natovare teretom svake vrste. A dobričinu od Grada, natovarili problemima mnogim.

U foteljama udobnim i prostorijama ugodno klimatiziranim, odlučili; ” Kad nedaju oni nama, nedamo ni mi njima ! Kad mi ne možemo u Evropu, ne može ni Evropa nama ! Zatvori granice! U inat”

I svi se jednoglasno složili. Jednako im udobne iste fotelje, a plaće ne kasne, nemaju se razloga nervirati, tako da mogu se opušteno inatiti, preko leđa natovarenog kenjca, koji samo što ne krepa, ali oni se zbog toga ne kaju.

Inat…
Preko leđa umornih i preplašenih…
Vrijednih i poštenih.

On
Tri mjeseca zadnja nije se naspavao. Ni lexilium ne daju više u apoteci bez recepta. Strah i PTSP, geleri u lijevoj nozi, prazan Stari Grad, i mostarski zvizdan bacaju u prošle godine. Tada je bilo nekako lakše. Otvorio bi suvenirnicu, i čekao hoće li rijetki znatiželjnik poželjeti vidjeti ostatke nekadašnjeg Starog Mosta. Borio se s engleskim i svim ostalim jezicima ovoga svijeta, da ispriča strancu o ljepoti Starog Mosta kojeg su srušili, ali da posjeti Mostar ponovo jednom, jer uskoro bi trebali početi obnavljati naš Stari Most. A onda bi sretan, jer je uspio prodati ukrasni tanjir sa šipcima i Mostom, otišao kupiti sendvič od marku, s poli salamom i sirom, i popiti dužu s mlijekom, sretan jer zaradio je nafaku za taj dan. I tako danima… mjesecima… godinama…

Zamišljao je, kako će, kada napravi se Most, Stari Grad biti pun turista, kako će ići na more, i moći kao nekada prije rata imati original tene. Kako će naći curu, koju može pozvati na večeru, oženiti se, imati djecu… i ne jesti više sendvič s poli salamom i sirom od jedne konvertibilne marke.

Čekao godinama… i dočekao. Obnovio se Most, turisti počeli dolaziti, kupile se dobre tene, cura se izvela na skupu večeru, svadba i uskoro djeca… život dostojan čovjeka. Zasluženo! Poslije dana, mjeseci i godina, sendviča sa poli salamom i sirom od jedne marke, i duže s mlijekom što se po dva sata pije.

Otvorio je jutros ranije. Prije zvizdana. Prazan Stari Grad, iako ovaj put, Most nije srušen. Da je sam, s onim sendvičem od marku pregurao bi dan, ali njih troje kući čekaju ručak.

“Šta si nam kupio?”, pitala ga dva para krupnih znatiželjnih očiju, slatkih djevojčica, kad se vratio s posla kući. Navikao ih barem na sladoled ljeti, kad vraćao se s posla. Žena ga nije pitala ništa. Nego mu, ohrabrujuće, poslije podne uz kafu rekla, da neće se umrijeti od gladi, da proći će Korona, da otvorit će se granice, da biće turista i posla, i da se ne sekira toliko, da oboliti će, jer već mu zdravlje od rata načeto…

Ona
Složila je uredno i pažljivo stalak s krunicama ispred suvenirnice. Zatim Gospine slike veće, pa onda one na drvetu rađene manje. Magnete na kojima pisalo je Međugorje, stavila je da se najbolje vide, jer oni su najjeftiniji, i valjda će barem njih kupiti netko. Ulica prazna. Pokoji naši, pomole se pred kipom Djevice Marije, gledaju, ali slabo kupuju. Jučer, cijeli dan zaradila je osam eura, a danas Bog zna, hoće li išta.
Sjetila se, koliko se godinama borila, da od te suvenirnice, renovira staru kuću u kojoj stanovala je s ocem, starim i bolesnim. Od kada je majka umrla i brat se oženio, po cijeli dan bi radila u suvenirnici. Na večer kuhala ocu a po noći nizala krunice koje bi sutra dan prodavala u suvenirnici. Misleći na sviju, zaboravila na sebe. Ostala, kako naš narod kaže, stara cura. Uz takav život, kao nagradu, dobila i autoimunu bolest. Za lijekove mjesečno, dosta para daje, jer ih zdravstveno ne plaća. Sreća, gazda suvenirnice je dobar čovjek, i zadnja dva mjeseca, zbog Korone, prepolovio joj kiriju.
Danas je odlučila postiti. Kupila u obližnjoj pekarnici, dvije male kifle s makom. Ranije će zatvoriti, jer ionako nema posla, pa će u šest na misu. Ovdje samo Bog može pomoći, pomislila je.

Gužva pred bankom ogromna.
“Nemojte se gospođo primicati, držite distancu i stavite masku. Ako nemožete čekati, dođite kasnije, ili imate kafić preko puta, pa sjedite dok se malo ne raziđe gužva” , govorio je nervozni zaštitar banke, dok znoj mu se cijedio niz čelo, starijoj ženi što zbog tlaka visokog, pitala je da puste je preko reda.

A tamo, u kafiću preko puta, svako za svojim stolom, sjedili su njih dvoje. Ona i On. Dvoje ljudi koji se ne poznaju, a iste ih oluje života šamaraju.

Pila je ona svoju kavu, i došla da plati ratu kredita, što podigla je, zimus, da namiri robu, za suvenirnicu svoju u Međugorju. Lijekove će piti svaki drugi dan, da duže joj traju, a otac star i bolestan, ne smije primjetiti strah u njenim očima, hoće li posla biti i kako će narednu ratu kredita platiti…

Pio je on svoju kafu, i došao da plati ratu kredita, što podigao je u decembru, da namiri robu, za svoju suvenirnicu u Starom Gradu. Jučer je zaradio za dva korneta od čokolade i vanilije, svojim malenim princezama, a ostalo, biće nekako. Važno je da se zdravo, koga je Bog dao, i nafaku mu je dao. Tješio je sebe, ali strah u njemu pitao ga, hoće li posla biti i kako će narednu ratu kredita platiti…

Gorka je kava i kafa jednako. I svi smo mi jednako krvavi ispod kože. Ovo dvoje ljudi, svako za svojim stolom ne poznaju se, a isti strah i sudbinu, oni iz udobnih kožnih fotelja i ugodno klimatiziranih prostorija im određuju.

“Zatvoriti granice! Kad nedaju oni nama, nedamo ni mi njima! Jednoglasno se složili! Iz inata”.

I natovarili dobričine od ljudi, i Grad natovarili, k’o magare, k’o kenjca, i sve nas oni iz fotelja udobnih natovarili, brigama velikim.

I od briga tolikih, kenjac je krep’o, a oni se nisu pokajali…

(Nada Zovko / Mostarski.ba)