Nada Zovko / O svemu ponešto: Mjesečina k'o dukat žut…

„Mjesečina k'o dukat žut, ti dovoljno mlada, ja dovoljno lud…“. Ovo je naša pjesma. Nekad s kasetofona, što zvali smo ga dvokasetaš, večeras u živo ispod našeg Starog mosta. I gađa Dino ravno u srce, nas što već sutra dijelit će okeani, u noći ovoj ljetnoj i sparnoj. Kiša se misli, i hoće i neće, valjda joj žao da uništi ovu večer, koja držat će nas na životu do slijedeće godine. Do slijedećeg ljeta, i našeg susreta.

Pogledaj, kako gledaju nas? U Gradu našem, uvijek se sve znalo, i teško da moglo se sakriti, ono što iz očiju se iščitavalo. I ko smo mi sada za narod? Dvoje ljudi što srce su vezali jedno s drugim tamo u prošlosti, a razumom se vodili danas u sadašnjosti. U stvari, nije to bio razum. Bili su to savjeti debelih tetaka i nesretno udatih prijateljica, da gledaš s kim će ti biti u životu dobro. Da gledaš ko će te gotiviti. Govorili su, pusti ljubav, ljubav prođe za dva dana, gledaj od čega ćeš živjeti. A mi ih poslušali. I pronašli neka mirna sigurna i bogata gnijezda. Ušuškali se u osjećaju, dobro je. Ubjedili sami sebe, da uvijek ima gore, i da nikad ne možeš imati sve što zaželiš. Mi smo ljubavnici kojima ostalo je još malo vremena dok avioni nam se ne dignu put neba i put različitih strana svijeta.

Ljubavnici… Sjećaš li se kako smo nekada gledali na takve. Kamenovali ih moralnim savjetima, lijepili im etikete, mi tada ispravni i čedni. A vidi nas dvoje sada? Istinita je ona… ne sudi, da ti se nebi sudilo…

I šta ćemo od sutra ti i ja? Čekati trenutke praznog stana, da čujemo jedno drugom glas, da lakše preživimo još jedan dan, daleko jedno od drugog, gdje imamo sve, a u stvari nemamo ništa. U noći kad svi spavaju, tiho najtiše kuckati po tastaturi kompjutera prostirući jedno drugom svoju dušu, k'o najljepši heklani stolnjak nekada prije, kad važni gosti su dolazili na večeru. I živjeti za još jedno ljeto, kad bićemo ono što nikada nismo ni prestali biti.

„Hoćemo li prošetati preko Mosta?“

„Ne mogu, klizaju mi se sandale. Pašću…“

„ Uzmi mene pod ruku, ja ću te držati.“

Ljubavnici… Kukavice koje nemaju hrabrosti da se razvedu. Pogledaj, kako nas gledaju. Kamenuju nas moralnim kamenjem, baš kao što smo mi nekada radili, ovakvima poput nas. Kažu, da ni Bogu nisu pretjerano dragi, ovakvi kao ti i ja.

Ne kliza se više kaldrma, ali drži me i dalje za ruku, molim te. Da bude mi lakše preživjeti mjesece buduće, daleko od tebe. Drži me čvrsto, da ne pokleknemo, od moralnog kamenja što bacaju na nas, nemilosrdno. Jer još samo večeras je isto kao nekada iz našeg dvokasetaša „Mjesečina k'o dukat žut, ti dovoljno mlada, ja dovoljno lud…“

(Nada Zovko/Mostarski.ba)