Nada Zovko / O svemu ponešto: Ima se! Može se!

Ovaj ples dame biraju… Obično pred kraj večeri, uz neki sentiš, dame bi skupljale hrabrosti bojeći se „korpe“, da priđu svom princu, i pozovu na ples. A dame, smo bile mi! Srednjoškolke, koje jedan cijeli razred ili jedno polugodište, dijelilo je, od zauvijek zbogom, srednjoškolskim klupama. Sve smo jednako mirisale na plavi Haj dezodorans, i karminale se rozim Samanta karminom za usne. Živjele za vikend izlaske, nove leviske i pitanje iz snova: “Hoćeš poći sa mnom?”. Najradije bi vrisnula svaka od nas: “Poći ću s tobom, i na kraj svijeta ako treba!”, ali, nije to, to. Trebalo je malo glumiti, folirati se, razmišljati jer valjalo je zadržati epitet glumice, kojih Gradu našem, nikad nedostajalo nije.

Hoćemo li sada o nama?

Uvijek kad dame su birale, ti bi ostao ne izabran. Valjda su ti falile original leviske, stan u Dumu, i golf jedinica. Laž je kada kažu, da svi smo tada bili jednaki. Ako smo bili jednaki, zašto su sve gimnazijalke bile zaljubljene u sina direktora gimnazije? Zašto u njega, a zašto ne u tebe? Zašto leptirići u stomaku ne zatrepere na tvoje lijepo lice, na tebe, sina od čestitog radnika predionice u Vrapčićima i od majke domačice, jednako kao i na sinove svih ostalih direktora i direktorica u našem gradu.

Imao si sreću, pa je mene baba odgajala, što utuvila mi u glavu, kao moderni gurui današnjice mantru “Sa dobrim drugom, pod zelenim dubom.” Zahvaljujući mojoj babi, i ti si imao djevojku. Zahvaljujući babi mojoj, ja sam tebe, birala za ples, onda kad dame su birale.

Sve ostalo, bila je naša tajna. Sve ostalo, nije bilo za raju. I mali jednosobni stančić na Đikovini s vas petero stanara u njemu, i preskakanje lokvi poslije kiše zbog šupljih đonova na tenama, i umjesto ćevapa samo umak kod Bahre, i izlizana jakna na laktovima… i još mnogo toga nije važno, važno je biti čovjek. Tako su mene učili. U životu imaš i nemaš, padaš i ustaješ al’ obraz ne gubiš. Ako si čovjek?

Epizoda druga!

Nakon više od dvije decenije, opet ti. Došao na odmor iz Amerike. Svoj si dolazak najavio crvenim tepihom, koji si sam prostro, objavljujući selfije s aerodroma, i djelić karte na kojoj piše biznis klasa. Iz tebe je odnekle vrištalo na sve strane “Ima se, može se!”. A niko te nije ni pitao, jer ga zanimalo nije, ima li se i može li se. Postala ti rutina da maltretiraš konobare, i vraćaš nedovoljno pečene bifteke i “stare” škampe. Bljutavo vino i “divlji” viski. Postala ti rutina da bakšiš ostavljaš samo onima koji te poznaju, valjda kojim dolarom više, najradije bi im poklonio amneziju na sebe od nekada prije.

A mene? Mene si pokušao zadiviti, pričom o svom uspjehu. Greška! Nisi me pokušao zadiviti, nego poniziti! Ti si neko iz grande Amerika, a ja, i svi mi ovdje, dio smo balkanskog primitivizma.

Dozvoli da ti se predstavim!

U ime svoje, i u ime sviju nas velikih, koje pokušao si smanjiti svojom nizinom.

Gazi po crvenom tepihu što prostro si ga sam sebi, jednako kao po dušama nas koji voljeli su te, kad bio si onaj kojeg malo ko birao je i za ples i za prijatelja. Gazi, jer, ima se može se! Samo pazi, da na tepih ne sapleteš se, i da ne posrneš. Jer nema ih koji ruku će ti pružiti, da se podigneš.

Nema ih! Zgazio si ih!

(Nada Zovko / Mostarski.ba)