Nada Zovko / O svemu ponešto: Ne branite nas više, molim vas!

Njih dvoje su se baš našli. Imali su iste patnje, iste snove, isti autobus na koji trčali su iz Lenona, da ne zakasne na autobusku stanicu. Lenon? Kafić u Srednjoj ulici gdje izlazili su vozari, a koji kad presjeku kroz onaj prvi sokak s desne strane, najbliže je peronu gdje čekao je njihov autobus za povratak kući. I ti sada misliš, da ja imam nešto protiv vozara? Ma jok! Iskreno, čak sam se i divila njihovoj upornosti da završe baš tu srednju školu u mom gradu, dok zimi u učionici uz radijator, da profesor ne vidi, sušili su čizme, jakne pa čak i čarape. Bilo mi je žao, što zadnji autobus polazio je prerano, dok se još raja nisu počela skupljati na Bulevar i Stari grad. Njima je bilo još žalije, tek sada to znam. Ostalo im je toliko žao, da nisu birali ni način ni sredstva, da se jednom vrate i nadoknade, davno propušteno. Sanjali i dosanjali, da kad-tad će skakutati, po kamenim pločama Bulevara,praviti krugove oko Rondoa, i lomatati se po glatkoj kaldrmi Starog grada.

Mislili, da će ovim sada što jesu, naljutiti mene, i ovakve meni slične. Došli, da nam kažu i objasne, da sad je neko drugo vrijeme, i da njih takvih nije bilo, i da ih nije sada, propao bi Grad. Propala bi i Država. U prvi mah su me naljutili. Šokirali! Ako su oni na ovakav način, odbranili i obranili Grad i Državu, molim Boga, da nas više ne brane. Kad nas ovakvi prestanu čuvati i braniti, tada dolazi izbavljenje.

Ali, znaš ono, „ne laje ćuko zbog sela već zbog sebe“. E tako i ovo dvoje, što našli su se isti, zbog sebe postaše glasni lajavci. Vratili se odnekle kompleksi, zbog onog „onđe i vonđe“, zbog krivih noga, i krezavog osmijeha u trećem srednje. Zbog onog autobusa, na kojem nije pisalo, a znalo se, da s njim putuju vozari. Zbog pravdanja, da rođeni su u Mostarskoj bolnici, i mijenjanja teme, da neko ne upita, a gdje su ih iz bolnice odveli?

I zapamtite sad! Nije vam kriv Grad, ni oni iz Grada, kriv je vaš stid, sram, ne znam koji jezik više razumijte. Stid od zemlje na kojoj je ostala kuća njihova i oca njihovog, stid od divnog bistrog seoskog potoka,stid od trešnje hruštovke čije grane do zemlje su se savile od težine ploda. Stid od onoga što u stvari jesu!

I tako ste se stidili sebe, a potajno mrzili mene, ne birajući ni sredstva ni načina, da uništite asfalt mog Grada. Ne da hodate po njemu, to je bolno podsjećanje, na ono kad htjeli ste hodati, a niste stizali, da ne zakasnite na autobus. Uništili ste asfalt, pretumbali ulice, napravili nove kružne tokove, i svemu dali neka nova imena, ono meni, i nama ovakima uzainat.

Moram vam reći, čestitam na pokušaju, da bljesnete na kratko. Bljesnete onima koji ostali su uz onaj seoski potok i vašu rodnu grudu, onima za koje mislite da su nesposobni u odnosu na vas, što od Grada mog,pravite što vam naum padne.

Nas ostale niste zadivili. Niste nas čak ni naljutili.

Možda je do našeg pogleda, ali mi u vašem sjaju, vidimo mrak, tamu.

Tamu, koja moli, da oslobodite je stida, koji ste vi sami, nalijepili na sebe.

Stida od sebe samog! Stida od onog ko jeste!

Nalijepili sami sebi!

Hej! Mi vam nismo ništa krivi! Mi s tim nemamo ništa.

Ni Grad s tim nema ništa!

Zato ga, za Boga miloga, ne zavijajte više u tamu, kojom zavili ste, već odavno sebe…

Ne branite nas više, molim vas!

(Nada Zovko / Mostarski.ba)