Nada Zovko / O svemu ponešto: Ne diraj mi SELJAKE!

“A vidi seljaka!” – reče građanka i baci opušak od cigare. Vala je uvijek bila sramota da žene ulicom puše, a tek da čikove na asfalt bacaju,ma gdje to još ima! A onaj što ga dama-građanka seljakom prozva, niti je ulicom pušio niti je na asfalt čikove bacao. Ali, bio je malo „rasparen“ s bojama, i nekako mu na faci vidiš da je seljačina.

A ja? Ja uvijek mimo ostalih! Ja baš volim kako ih vi zovete seljake, seljanke, seljačine, seljobere… meni oni, pravo dragi. Hoćeš da ti ispričam nešto o seljacima? Moja je baba pokojna bila seljanka. U Mostar nije dolazila često. Samo po fasunak, kad bude dedi penzija. I u doktora, kad nešto zaboli, a uljava krpa i obloge od raštike ne pomažu. U samoposluzi se kupovalo ulje, brašno, germa, šibice, peraći sapun, sapun za umivanje, šećer, kafa i ponekad keks Linđo. U Hitu su se kupovali jašmaci za glavu, donji veš i još ponešto. Mojoj pokojnoj babi, uvijek je falilo ono H, na početku riječi, tako da kupovala je u Itu, sa Asanom je svako jutro pila kafu, a umrla je prije nego je osnovan HDZ, a da je poživila krstila bi ga u DZ. Nikome nije smetala, ona ovaka, ona seljanka, na čijoj se „faci“ vidjelo da je seljanka. U čekaonici kod doktora, u haljini peglanoj u polumraku pod lampom gaznjačom, što miriše na peraći sapun, pokojna baba seljanka, strpljivo je čekala da je prozovu. Nije se bunila što građanke su ulazile preko reda, samo je cijelo vrijeme držala uspravno ceker s deset jaja, malom teglom masla domaćeg, i litrom soka od drenjina, što ponijela je doktorici. Red je to. Bilo je to ono čestito Hvala i gradu i gradskoj doktorici, s onim što ona seljanka imala je. A tek kad dođeš kod nje. Moja pokojna baba seljanka, ista kao i svi seljaci kad dođeš kod njih na selo. Vadi se keks iz kredenca, što čuvao se za nas građane, od dragosti se sve što ima u bašti pobere i nametne u nekoliko kesa, spakuje se i pršut što čuvao se za nas građane, i sva jaja što čuvala su se za nas nekolika dana, i kokoš domaća se zakolje, za nas građane ako se ne daj Bože prehladimo da ima u škrinji za juhe domaće, i na kraju vreća krompire, jer domaće je ipak domaće. I kad nam svega nametnu, i kad auto „legne“ od punog gepeka, e onda im poberemo jorgovan i prve proljetne ruže, njihove seljačke da ih stavimo u naše gradske kristalne Rogaška Slatina vazne, da nam mirišu i krase naše gradske stanove.

“Dobro to! Nisu seljaci takvi, kao tvoja baba! Seljaci su u mozak!”.

A šta je seljački mozak? Mozak moje pokojne babe seljanke, uvijek se brinuo, da ne zakasni na šinobus kad vraćala se u svoje selo, vodila je računa da Asana uz kafu ne ponudi šapama ako je u njih stavljala svinjsku mast, i plela je po svu noć, da svi unuci dobiju po jedne šlape za zimu. Nema jednom dati, a drugom nema. To je bio mozak seljački, moje pokojne babe.

I zato, ne diraj mi Seljake!

Namjerno ih pišem velikim slovom. Nije zbog onog punog gepeka što natovare nam, kad god dođemo, nego zato što skroz su drugačiji od onih ljudi što zovem ih “Ljudi bez opisa!”

A znaš li ti ko su Ljudi bez opisa?

To su oni, u skupim odijelima kupljenim na 24 rate karticom, zablokiranom nakom plaćene, tek druge rate. To su oni što rukuju se i čestitaju kad potpišete ugovor, za ništa, dok vam pritom crtaju “piramide uspjeha” i pričaju o nekom ko se istim poslom obogatio u Urugvaju. To su oni što ne plaćaju čistačicu u zgradi, i što nikada nisu gladni ni žedni kada na njih je red da plate. To su i oni što pričaju o čestitosti moralu i poštenju, dok mobitel im je pun stvari kojih bi se postidila i sama Ćićolina. To su oni što drže mitinge da radije bi gladovali nego kod seljaka radili . To su oni što mrze seljake, seljanke, seljačine, seljobere i njihove seljačke mozgove i njihove seljačke face, a da mogu prvi bi pojeli sve ono iz gepeka što natovarila je moja pokojna baba… jer iako od seljaka, vala ukusno je i domaće neprskano je!  Ovo su odlike “Ljudi bez opisa”.  I zato,
Ne diraj mi Seljake!…

Nego građanko i damo, sagni se i pokupi onaj opušak od cigare što “gradski” si ga bacila!

(Nada Zovko / Mostarski.ba)