Nada Zovko / O svemu ponešto: One u ratu najbolje prođu!

Kažu, da u svakom ratu najbolje prođu one hodalice vodalice. One što voljele su život, i zbog kojih majke su se Bogu molile da im takve za sinove jedince ne odu, i nevjeste im postanu. Kažu da takve obično u ratu primire, i udaju se dobro za nekog s dobrim činom, što došao je sa strane. A taj, opet, kad se po čaršiji raspitivao kakva je ta njegova ljubljena, ‘ko smije od straha reći, da ga ne daj Bože noć proguta. Zato bolje šuti, ako ne možeš preko usta prevalit’ da je pohvališ, e onda barem reci da je nikad prije rata nisi vidio.

Sjećaš li se, kako smo prije šutili, a sve smo znali, što su nam naši rekli o šepavoj tetki Cici iz Sarajeva. Znaš da su nam rekli, ako riječ progovorimo, doće to do Partije, i nikada nećemo preći u veći stan. E sad, kad nema više drugova, valjda smijem reći istinu o šepavoj tetki Cici iz Sarajeva. Nije njoj Cica ime nikako! Pravo joj je ime Persida, ali od kad se spetljala u ratu s drugom Vojom iz Kraljeva rodom, niko je tako nije smio zovnut. Vojo je zbog nje ostavio ženu i dvoje djece, on se zaljubio, a još jadan bio šepav, jer je izgubio nogu negdje u borbi kod Prozora. Tetka Cica, prvo se spetljala s nekim talijanskim oficirom, pa kad je vidjela da talijani gube, počela se vrtiti oko partizanskog saniteta, nebi li uskočila u zadnji voz što se udaja zove. Bila je utjeha i po danu i po noći, tako su pričali, ranjenim drugovima, od kojih su je svi kad izađu iz bolnice zaboravili… svi osim za dvije glave nižeg Voje iz Kraljeva. Vojo je tražio ljubav, a tetka Cica invalidsku penziju prvoborca iz Kraljeva. Oboje su imali svoje želje, skroz različite, a svi morali šutiti i klimati glavom, kad tetka Cica dovela je Voju na upoznavanje, postrojila sviju i zagrmila “Ja ga volim, važna je duša a ne noga. Niko mi neće zabraniti da se udam za Voju. Ili ću se udati za njega, ili ću u Neretvu skočit!” A  svi kontali, ne skači! Nego udaji se što prije, dok mu neko iz mahale ne kaže da te vodo onaj talijanski oficir Leonardo, za kojeg pričali su da jede mačke. I tako udala se šepava tetka Cica, i svi su morali plakati za njom pa makar morali oči lukom natrljati, i govoriti “E moj Vojo, koji si ti sretnik, šta bi njih život dalo, da su na tvom mjestu! I još nismo ni za živu glavu smjeli reći, da je tetka Cica rođena s jednom kraćom nogom, nego je to u ratu nezgodno pala, povrijedila kuk, i od tada šepa!”

I pao tetak Vojo na foru! Zaljubio se k'o brav! A tetka Cica, odmah poslije udaje, počela padat u nesvijest od naše vrućine, pa je tetak Vojo dobio odmah prekomandu u Sarajevo, gdje je hladnija hava. Svi smo znali pravi razlog, ali samo je Lola kad se napio za Novu Godinu glasno rekao “Odvela ga kurvetina za Sarajevo, da mu neko kad popije u kafani ne kaže, ko je sve vodao, da samo jadnik zna koga je oženio!”

I tako je tetka Persida, umjetničkog imena Cica, i ovaj zadnji rat dočekala u Sarajevu. Tetak Vojo je  iznenada umro, infarkt, a tetka Cica što nikada nije dala spomenuti da ima Boga, udala se za Fikreta iz Sjenice rodom, što su mu šveđani dali punu penziju, jer su mu se počeli ukazivati meleci i šejtani svako malo, pa ga djeca poslaše u Sarajevo i kupiše mu stan, samo da ih ne bruka po Švedskoj.

Od tetka Voje ostala je mala penzija, pa je tetka Cica počela honorarno bacati u grah, gledati u kašike, i u karte, i kad sudbina hoće, od nje ne možeš pobjeći. A sudbina je htjela, da baš kod nje dođe Fikret jer mu se prošlu noć dvaput ukazao i melek i šejtan, i od kad mu je tetka Cica bacila grah, od tad mu se samo meleci ukazuju. A najveći melek mu je naša tetka Cica, što je za tri mjeseca oženio i odmah na nju stan prepisao. Tetka je i ovaj put pred Fikretom zagrmila “Šta ima veze što je musliman, važno je da je čovjek, ja ga volim nećete mi vi branit!”, a mi smo kontali, kako sve hodalice i vodalice u svakom ratu dobro prođu.

I vidi Tebra…ja sam ti govorila Šuti! Šta imaš pričati ko je ona bila prije rata! Čovjek nije odavde, ona mu prodala priču, on papak, nasjeo, šta te briga!

Da si onda ušutio, on bi te brate negdje gurnuo! Ovako ćeš cijeli život ostat’ na taxiju.  Em što je direktor pa može, em što je u stranci, em što nema gdje nije u nadzornom odboru. Zašto nisi rekao mu za nju što sam mu i ja rekla!

A ja mu rekla, da ne znam je dobro, da je ona uvijek bila mirna i povučena, da nije izlazila na večer i da sam je samo jednom vidjela u slastičarni An na Glavnoj ulici kad je došla na  tulumbu s prijateljicom. Trebaš brate biti mudar, a ti izletio ono za konje, pa došlo do njega.

Šta sam izletio ?

Ma izletio si ono, u kafani kad na televiziji pred izbore, snimali su njih s djecom. I kad je ona rekla da joj je hobi jahanje konja, a ti k'o iz topa lan'o  “Pa i prije rata je bila jahalica!”

Pa šta sam slag'o zna svak’ da jeste!

Ništa nisi slag'o! Ali nisi ništa ni naučio! Sjeti se tetke Cice, hodalice u ratu najbolje prođu. Nekako primire, dok zbog ljubavi kunu se, i u Neretvu skočit će ako treba!

(Nada Zovko / Mostarski.ba)