Nada Zovko / O svemu ponešto: Nek’ pukne brana…
Nek’ pukne brana. Nek’ potopi sve. Pa k’o osta, osta ! Neka bude, k’o što Greta Habiba rekla je da biti treba. Pa nek’ priča, k’o preživi. Neka priča kakvo je bilo proljeće u Gradu nekad, a kakvo je sad. Nekad…
Behar nas pozdravljao iz bašća i avlija, što propeo se preko zida. Mostarski boemi i pjesnici, uz vinjak na terasi hotela Neretva,bježali u neke svoje svjetove, u kojima baš oni, glavni junaci priče bili su. Oni drugi nevino zaljubljeni, strpljivo satima tražili djetelinu s četiri lista, da potvrde sebi, kako u ljubavi su sretni. Bilo je i tabijasusa, kojima smetalo je što naglo ugrijalo je, i što moraju iz kaputa u košulju kratkih rukava uskočiti. Bilo je i vrijednih žena što dva put su dnevno, u jutro i na večer, zalijevali menđušice i šeboj, da sunce ga ne sprži. I onih što krali su tuđe cvijeće, ne što ne pošteni su, nego što kažu, da ukradeno najbolje se primi.
I mirisali su kolači nedjeljom, iz svake kuće. Kako ga je koja pravila i recept prepričavala, tako je isti kolač dobivao svako malo, novo ime. Mirin kolač, Dunjin kolač, Vanjin kolač…Čiji god da je bio, dobar je bio. Tako je bilo nekad, u proljeće, u Gradu mom…
A danas…Ne izviruje behar više preko avlijskih zidova. Kaže, niti mu se raste, niti ima šta vele vidjeti, preko zida. Nekada se ljutio, kad djeca su mu trgala grane kad krali su trešnje. A danas,ne čuje im glas po nekoliko dana, a kamoli da se zaskoče preko zida da odlome cijelu granu s trešnjama. A terasa hotela Neretva, nema je.. Kažeš, gradi se, biće je opet. Neka, lijepo,samo pitam se,hoće li kroz neke svoje svjetove, uz po ko zna koji vinjak, na njoj sjediti Mostarski boemi, dok vjetar s Neretve, kvari im frizuru. A zaljubljeni? Ima li ih više onih što traže djetelinu s četiri lista? Ili je ljubav danas postala nešto drugo?
A tabijasusi. E bez njih, vala neće moći. Oni su ti, ukras Grada. Kažu ukras je Most, Rijeka… Jeste, tako je…, ali ko bi galamio, zbog klizave kaldrme, i ljepljive zgažene smokve kad ugazi se cipelom u nju, da tabijasusa nije. Ko bi bio muhanat, cijeli dan, zbog prve tanke kafe, što popio je, da tabijasusa nije.
A gdje su oni pošteni lopovi. Što kradu cvijeće, ne zbog cvijeća, nego zato što jedino ukradeno, najbolje se primi. I hoće li opet biti onog istog kolača nedjeljom u svakoj kući, što različito su ga zvali.
Svaki dan fali sve više, onaj Grad u proljeće od nekad. Hajde da napravimo Grad, k’o nekad. Gdje su boemi Mostarski, gdje su iskreno zaljubljeni, gdje su vrijedne domačice i naši tabijasusi? Znate li, gdje su se sakrili sve ove godine?
Ovako ćemo…
Neka pukne brana ! Nek’ potopi sve! Nek’ isplivaju glavni junaci ove priče. Jer sa njima će Grad opet biti Grad!
Tako je govorila Greta Habiba.
Pa k’o osta, osta!
(Mostarski.ba / Nada Zovko)
