Nada Zovko / O svemu ponešto: Predsjedniče Trump, mogu li ja ući?

Staubsauger! Staubsauger! Ništa ih nisam razumjela, ali su upirale u usisivač, a ja nisam znala taj njemački, da im kažem “I nije vam vala nešto, mi smo imali Zepterov na paru, najskuplji, ali kad je udarila granata u kuću, neko je uletio i ukrao ga.” Plakala sam kao kišna godina, kad odveli su me u firmu za čišćenje, a moji divni rođaci “papiraši”, pokušali su biti brižni objašnjavajući, kako su nijemci kulturni, a ne kao mi balkanci, kako kod njih se ne kaže čistačica, nego Raumpflegerin, što u prevodu znači njegovatelj soba. Ja sam znala da su oni malo zviznuti, ali baš ovoliko, e to nisam znala. Kakav njegovatelj soba? Pa meni su oni u ruke dali metlu i džoger, pa me ti zovi kako hoćeš, ali ja sam morala očistiti halu veličine našeg Kantarevca.

Umirala sam tada, od tuge i gnjeva, što ja, gazdinska kćerka jedinica, umjesto s nekim Markusom, sada plešem i izvodim piruete s džogerom i metlom. Ustvari, umrla sam ja i prije još koji put… kad pozdravljala sam se s Gradom, kad teta crvene kose u Njemačkoj ambasadi sporim pokretima lijepila je vizu u moj pasoš, kad lagala sam na granici da idem u posjetu rodbini i ostajem mjesec dana… i ko zna još koliko puta sam morala lagati zbog države zvane Izbavljenje.

A onda kad umrla sam… od svega i svačega, ko zna više koliko puta, svaki put bih oživjela kad shvatila bih, da svaki moj otplesani valcer i tango s metlom biće plaćen. A od plaće, kupit ću i poslati mojima svega, od hrane i farmerki, ako dotekne kupit ću i koju Nutelu i gumenih bombona da podijele djeci u komšiluku.

A kada prestane rat, vratit ću se sa onim što uspjela sam uštedjeti, kupujući na sniženjima i jedući jeftini sladoled iz Aldia na klupi u parku. Pa šta ima veze što ne mogu otići kod Talijana u slastičarnu, jednom kad vratim se kući, i kad od para što donijet ću, popravimo krov od granate što je udarila, ići ću u naše slastičarne, imat ćemo i mi slastičarni, je li tako?

Prestala sam im više biti čudna. A i oni su meni, sve više ono ljudi… nisu k’o i mi, ali šta ima veze. Postajali su moji prijatelji svakim danom sve više. Renate mi je rekla da Hund znači ćuko, ono ako ga vidim negdje na konzervi, da ne kupujem, da to nije za mene. Frau Roth me pitala jedem li šunku, i slavim li Božić… jer me vidjela da čitam novine što dali su mi na ulici Jehovini svjedoci. A ja sam joj rekla da ja čitam šta mi god daju, samo da ne moram platiti, i da tako vježbam čitanje.

I tako, malo pomalo zavolila sam i njihov slatki senf sa šećerom i bijele hrenovke, iako nisam mislila da ću zavoljeti, ali šta god su me pitali,a ja ne razumijem, odgovarala sam Ja!… a kada platiš a gladan si, onda jedeš te njihove zašećerene kobasice i sanjaš dan, kad vratit ćeš se kući na japrak i velike meke čupavce dobro natopljene čokoladom i kokosom.

I hvala im! Što spasili su me koliko su mogli, od grmljavine i krhotina granata. Hvala im na svakom otplesanom valceru s metlom i džogerom, da ga nije bilo, mi još krov na kuću ne bi stavili, što uništila je granata.

Kuc, kuc predsjedniče Trump? Mogu li ja ući?

Pitam se, da ste bili na mjestu one tete crvene kose u Njemačkoj ambasadi, da li bi u moj pasoš nalijepili vizu? Kako Vam se prohtije, je li tako? Kako Vam budem taj dan figurala, opasno ili neopasno? Znate li da oni imaju iste želje… da poprave krovove i da gladnoj djeci iz cijele ulice kupe gumenih bombona i po teglu Nutele, ako para im dotakne, jednom kad rat prestane!

Ne čudite vi Predsjedniče mene, Vama rat i glad nikada nisu bili blizu. Čude mene neki odavde moji, naši, kako zaboraviše da ne tako davno i mi smo bili njima i čudni i možda opasni. Učili su nas šta je usisivač, a šta pseća konzerva. Bili strpljivi da shvate naš indijanski njemački. Dali nam tablete kad bili smo bolesni.

Predsjedniče Trump! Hvala Vam što mogu ući u Vašu zemlju!

Mogu, a ne mogu… od stida i straha svake suze, što ostavila bih je iza sebe na putu prema Vašoj  Zemlji!

(Nada Zovko / Mostarski.ba)