Mehmed Begić: Balada o polomljenom klaviru, ljubavna priča

Patricia Franchini: Do you know William Faulkner?

Michel Poiccard: No. Who’s he? Have you slept with him?

I

Prije odluke da se povučem u pustinju putovali smo dugo. Iznajmili smo kolibu sa pogledom na okean i razgovarali. Zaboravio sam okus vina, ali ne i riječi. Nakon riječi ostali su mirisi. Uhvatio sam se kako živim samo mirise. Sjećanja su u jednom trenutku odustala od mirisa. Nakon toga, red je došao na melodije, poneki pokret i zamrznuti pogled u kojem je sačuvan radijator u plamenu, i tvoje neuništivo tijelo kako se odmara. Ostao je način na koji sjedaš za klavir.

Dugo sam pamtio samo obrise tebe i klavira. Činio sam to bez imalo nostalgije, vođen požudom koja ih je sada umrljala. Postali su nešto neraspletivo. I drhti ruka koja bi da ubije. Dok me stiže prokletstvo svih divnih filmova koje sam odgledao i napamet naučio tvoje vijesti su posljednje. Jebi se, Jean-Paul Belmondo, i tvoj šarm i tvoja ružna njuška. Do kraja ću željeti da budem kao ti. Dovraga sa planovima koje je Jesse Lujack napravio za Monicu Poiccard ne pitajući je ništa. Monica, eh  Monica… Meksiko je odsanjana situacija. Takav Meksiko za mene ne postoji. Postoji samo Haiti sa kolerom i svim svojim zemljotresima. Zašto sa osmjehom čekam, bez želje da je dotaknem? Topiti se od njenog pogleda nije mnogo u podivljalom svijetu koji vrišti za svojim krajem.

(Svijet vrišti: Trebamo ubice na visokim položajima… a ne njene duge prste. Trebamo ratne pokliče…  ne njene šapate. Trebamo spaljene gradove. Trebamo obješene)

II

Premračno je da bih mogao nastaviti sa čitanjem, ali ne odustajem. Ne odustaješ ni ti. Pisma više nisu pisma i pjesme su prestale da liče na sebe. Transformisali smo sve i vrijeme je za maske. Vibriramo zajedno. Naši susreti u srcu drugoga moraju biti kontrolisani. Ne želim da prestanu. Ali ne želim ni nestati. Preuzimam kontrolu nad oblacima. Ti si kiša koju prizivam. Ništa nikada nećemo riješiti, ali će se srce kišom natopiti. Rekao sam nešto. Odgovorila si nešto drugo. Utiske tog presudnog dijaloga sam zapisao, siguran da će mi prije ili kasnije trebati:

ritam ovog mjesta plaši i začuđuje
ne liči na bilo šta poznato od ranije
vrelina i prašina su drugačije
i sva živa bića
koja srećemo
pomirila su se sa činjenicom
da je mjesto na kojem su rođena
ujedno i mjesto njihove smrti
bez razmišljanja
bez lutanja
bez imalo sumnje
prašina i vrelina
uzbuđuju tišinu i mir
nama to čini pošta preko puta
izgleda kao trafike odrastanja
čarobna u stvarnosti
dovoljno da se zaljubimo
spavaćemo ovdje
nepristojnost motela
nas privlači
tri gosta plus mi
ništa ne može osujetiti planove
sutra ćemo znati gdje dalje
prije toga treba
napisati pjesmu
u njihovu knjigu gostiju
pohvaliti vrisak i zahvaliti se na ključu
nikada ne zaboraviti bitnost ljubaznosti

I tako dalje, i tako dalje. Riječi se lome dok od njih ne ostane ništa. Voli me beznađem baš kao što me neumorni kolibri vole – pjevušim u sebi. Pjevušim tako dobro i skriveno da me nisi odmah pronašla. Gledam te. Znam da tražiš.  I znao sam da ćeš me naći. Prilazim. Biću neko drugi, neko kome sam se oduvijek potajno divio. Onda ću ti pričati o bivšem sebi i zadivljujućem rasporedu zvijezda. Tišina je na našoj strani. Dok je tako moram početi da govorim.

III

Kolibri dolaze svakoga dana u moju baštu. Njihove potrebe su iskonske, hrane se sokovima iz cvijeća koje im nudim, bez skrivenih namjera, baš kao što tebi dajem svoju ključnu kost, rebra i adamovu jabučicu. Sve ovo je davno zapisano
Koliko polomljenih kreveta nam treba da naučimo?

Tvoje usne mi prijeteći odgovaraju: Opasnost se nadvila nad nama. Reži i prijeti. Želi tvoj vrat, žudi moj jezik. Pogledom pratiš oblake koji odlaze. Tako su jasni da moraju biti nestvarni. Nekako je tužno što misliš da nikom ne vjerujem i da me treba liječiti, da sam bolesnik skrivenog imena koji svjedoči tuđim ravnotežama. Da me ima, ali ipak nisam. Nevidljiva sa smrtonosnim oružjima u rukama. Sjekira za umnobolne spise, sjećanje na poeziju i glad za suncem, horizontalni beskraji, slikovnice djetinjstva za koje nikada nisi imao priliku. Ili taj famozni strah o kojem mudro i skromno šutiš. Ipak, ti jednostavno ne odustaješ. Pričaš o slobodi kao o nečem što je moguće, kao da pričaš o mogućnosti pustinje i zakopanim sjekirama Mohawka. Opasnost poput mene nema imena.

Spokoj je nad vodom. Ritam prošlosti je umoran i treba pronaći novi. Kilometre ulažem u tu istragu. Na vodi su aktovi. Pokušavam ostati na svom drvetu uzaludno pokušavajući da dosegnem upamćeno sazviježđe. U vodi je mračnije. Luna nad jezerom razmišlja o samoubistvu, jezero se kupa u tom razmišljanju. Svjetlost se ne opisuje. Tvoje droge nisu jače od mog ludila. Klavir ćemo uništiti kada za to dođe vrijeme. Ti biraš način. Ti uvijek biraš. Tvoji dugi prsti te obavezuju. Otkopao sam tomahavk i tijelo je spremno. Neko će da vrišti i nečiji će vrisak biti pregrižen. Razmisli o tome. Srce je umorno, opipljivo je ono između dva dovršavajuća dodira.

https://youtu.be/bZy7rAgvOCA

(Mostarski.ba)