Nada Zovko / O svemu ponešto: Pričaj, ako imaš s kim!

Šuti!

Neću šutit! Dosta više! Šutim dvadeset godina! Uvijek šuti, čuvaj glavu, čuvaj pos'o, da ne bi ko šta zamjerio. I odeš s ovog svijeta, a ostaneš željan progovoriti. Pa eto onda pričaj! Pričaj, ako imaš s kim!  E tu me nađe, tu me vala pogodi. Evo bi i pričala, evo bi se i posvađala, da imam s kim. Evo komšije Miše. Osamdest i peta mu, i još biciklo vozi. Gdje će ovo danas s dva crvena karanfila? Znam!

“Čika Mišo, stanite! Puno je policije, oko Partizanskog, možda bolje da ne idete, da nebi kakvog belaja bilo.”

“Ma šta će meni iko đuturumu, idem mu odnijet karanfil k'o i svake godine, i kući požurit da popijem onu za tlak, zaboravio jutros.” I ode komšija Mišo. Na starom izlizanom biciklu… s dva karanfila u prozirnom celofanu. A meni ostala svaka riječ, urezana, isto k'o što smo urezivali smo nožićem linorez, na najdosadnijem predmetu u školi, što zvao se OTO. A Mišina priča, tužna i tužna, i samo tužna, a nimalo gnjevna niti osvetoljubiva.

„Dva su mi brata stradala u onom ratu. Za jednog znam gdje je, zato svake godine odem i odnesem karanfil. Jedan njemu, a jedan onoj komšinici iz Cernice. Da znam gdje su mi kosti od drugog brata i njemu bi otiš'o. Naišla vojska, neki njegovi otišli u domobrane,pa i on sa njima. Tako ti je to bilo, naiđe vojska i jedna i druga, pa kojoj se više vjerovalo, s njima se i ode. Nikad se nije vratio, niti smo ikad išta čuli za njega. Izginula mladost. Ama svačija je suza isto teška. A čitaš li ovih dana o onim fratrima pobijenim? E onaj ti je Ivo, rođeni ujak moje žene Francike. Nikom sine moj, nije rat brat. Treba nastavit živit. Ne mogu ja mrzit ni ove ni one. Evo, vidi kod mene, od iste majke obojica, a vojske im nisu iste. I nema pobjednika ni pobjeđenih. U ratu svi gube, ovako ili onako.

Odo požurit dok nije gužve, pa da požurim kući, nisam popio onu za tlak, a visok mi ovih dana.

I ode komšija Mišo. S dva karanfila u celofanu, na starom izlizanom biciklu. Ili je od godina malo skren'o ili mu je svejedno, pa ga nije strah. I ostadoh sama,na klimavoj stolici, mali stol, uz šank. Od četiri stolice, samo je jedna klimava za ovim stolom, i uvijek baš na tu klimavu, ja potrefim.

“Vidi ove gamadi! Odoše na Partizansko, sve Bog vidi… da Bog da im…”

Čekaj malo, moram pitati njih Trojice, šta oni misli o ovom Gamad ?

“Ma koje Trojice? Jesi ti poludila, o čemu ti?”

Jesam, poludila sam, evo odgovaraju mi, šuti da mi šta ne promakne.

“Ko ti je odgovorio, i šta su ti odgovorili?”

Sva Trojica, Prorok Muhamed, Sveti Jeremija i Isus Krist, su mi rekli da ne smiješ nikom reći da je Gamad! Ne smiješ ni pomisliti niti mržnjom se hraniti, ni prema čovjeku, ni prema ptici ni prema cvijetu. Rekli su mi da ako imalo voliš i jednog od njih trojice, onda ne smiješ ni pomisliti a kamoli izustiti da je komšija Mišo-gamad.

I opet sam sama, za istim stolom. Samo sam stolicu promijenila. Ne klima se ova. I pričala bih! Ali, nemam s kim. Nema veze.. Važno je samo, da komšija Mišo… starac… od Boga stvoren čovjek..a ne gamad… dođe na vrijeme kući…

I popije za tlak… što jutros je zaboravio.

(Nada Zovko / Mostarski.ba)