Nada Zovko / O svemu ponešto: Aberečke… Abertude!

Zar i ti odlaziš? I ti me ostavljaš? A gdje ćeš? I hoćeš li se vratiti ikada više? Idem u Irsku. Svi Hrvati odoše u Irsku, pa ću i ja. A šta to tebe briga, gdje ću ja? I ko si ti? Čujem te, a ne vidim te? Da nisi neka utvara, ili ja ludim više!

Nisam utvara, ja sam Duša… ja sam Duša ovog našeg Grada.

Jao, dobro su mi rekli, svi  mi ovdje imamo neki oblik PTSP-a. Zar i ja? Do sada sam pričala, sa Starim mostom, sa mačkama, sa starim Afanom,iako niko nikog nije kontao, a sada evo i sa Dušom. Sa Dušom grada.

Ne vjerujem ti! Ne vjerujem više, da ima Duše u ovom Gradu. Ako si Duša, kako možeš gledati, dozvoliti, kako nekako ne kažeš Dosta! Nemojte više! Znaš li čega sam se sjetila jutros? Leksikona! Znaš ono, hoćeš li mi se upisati u leksikon. Ime simpatije? I staviš tačkice, da cijeli razred nagađa, o kome je riječ. Najbolja prijateljica? I trebaju ti tri reda, da nabrojiš sve najbolje prijateljice. A šta ću sada nabrojati? I koga je više briga, što fali mi miris pržene kafe iz šiša, što širio se ulicom. Fale mi i kumre iz parka na Musali, što ispraćale su me u školu uz njihovu pjesmu “Kupuj kruh… kupuj kruh”. Djeca se ne igraju ema esesa, a ni aberečke abertude.

Ako si Duša, hajde nekako reci im, naredi…da ne mogu Bogu se moliti, a iz srca snijeg sipati. Reci im da grle ovu našu rijeku, da vole je, i da ponekad napišu joj koji stih, jer tako smo mi nekada ovdje radili. Reci im, kada prođu pored mjesta gdje naši mrtvi spavaju, neka sjete ih se srcem, a ako hoće, neka pomole se Bogu kako god žele. Nikad se ovdje nije nikome govorilo, kako će se i kome će se moliti. Reci im, da ja idem, i da ostavljam im da poberu, sve kajsije šta nadvile su se preko avlijskog zida na ulicu. Neka beru, samo neka grane ne lome. Neka ništa ne lomi, više niko. Zar nismo dovoljno polomljeni… i mi i drveća.

Sinoć ih je opet otišlo troje. Troje koje znam… koliko ih ode kojih ne znam. Pitala sam, šta im treba, neku sitnicu, red je. Rekli su, koju kutiju cigara. Tamo su skupe, pa eto da ne kupuju odmah. Spavat će kažu u sobi sa dva Rumuna i tri Poljaka. Divni su ljudi, kažem im, i Poljaci i Rumuni. A pojma nemam, kakvi su ni jedni ni drugi, nego pričam nešto, a vrištala bih od tuge.

I ti me sada pitaš, gdje ću ja? Zar je više važno, kad moram iz Grada, svugdje mi je nigdje. A zašto moram? Ti misliš, da meni je do para… misliš ti da ja ne volim te više. Volim te sada, više nego ikada. Samo ne mogu gledati više, kako te lome. Evo što polomili su grane kajsije što nadvile su se preko avlijskog zida, i tikve surahije pobrali su, ali kad tebe mi dirnu, e to ne mogu gledati!

Za tebe spremna sam se boriti! Ali nemam s kim. U moju vojsku niko neće. U mojoj vojsci, oružje je ljubav, prijateljstvo, i pokoji stih vječito u Grad zaljubljenog pjesnika. Pitali su, šta će dobiti, ako ipak odluče biti jedni od mojih vojnika? Pitali su,ako će moći “upasti” na državni neki pos'o, onda može. Kažu, moraju znati zašto se bore! Kako zašto? Pa za Grad! Ali to nije dovoljno, nije Grad isto meni što i njima.

I sad me pitaš gdje ću?  A da odem u Katar, ili Dubai? Ili u Njemačku… ili u Irsku… Zar je važno… kad odem iz Grada, svugdje mi je nigdje. A znaš li ti Dušo gdje bi ja sada?

Ja bi sada s njihovom rajom aberečke abertude! Nek se vidi koje bolji! Hajmo!

Aberečke! Abertude! Aber koga?

Aber, Aber…

(Nada Zovko/Mostarski.ba)