Nada Zovko / O svemu ponešto: Srce tvoje za papire moje!

Mi nikada nećemo biti načisto što ćemo jedno s drugim. Je li ti ono mene voliš zbog mene, ili ćemo glumiti ovih pet godina da se k'o fol volimo, pa im poslije ono Evropski odgovoriti: “Sukob karaktera!”. Vidi ovo, kad je mogla ona frljava dainica od Dervente rodom, uhvatiti mog daidžu, za kojim se uvijek Mostar okretao, em što je lijep em što je obučen, e vala ću za inat njoj i ja se udat’ pa makar na pet godina. Ja, znam, ne mora pet, možemo se razvest poslije tri godine, samo je važno da ostanemo prijavljeni na istoj adresi.

A ja sam mislila da ljubav je nešto drugo. Rekli su mi, prvo fakultet, kakvo je danas žensko bez fakulteta! Pa posao, neće te on hraniti! Pa kupi stan, nek’ ti imaš svoje, nikad se ne zna šta može biti! Pa biraj s kim ćeš, ta znaš da je tvoj pradedo u to vrijeme gimnaziju završio! Gledaj i da je naš, da vam znaju sutra djeca šta su! I nemoj da je niži od tebe, kakvo je žensko kad ne može štiklu obući! I gledaj da ne puši, ako ostane bez posla, da mu ti moraš cigare kupovati!

I sve  poslušala… i sve gledala, samo zaboravih na vrijeme pogledati svoj rodni list. Stani, k'o da je to važno! Ljudi se vjenčaju i u staračkim domovima. Dok ne naiđe taj moj savršeni, što ne puši i ne pije, i što za dvije glave veći je od mene, i što naš je, e do tada kupiću hrčka i papagaja, kupiću pudlicu ili sijamsku mačku. Bolje se ne udat, nego za svakog se udat, je li tako?

A ja sam mislila da ljubav je nešto drugo. Sjećam se spomenara. I stihova što pisali smo. Neki su bili glupi i smiješni… “Kada vidiš mačku da se uz drvo penje, povuci je za rep i sjeti se mene…”  Kakve veze ima povlačenje mačke za rep s ljubavi? Ipak… ostali su stihovi, naliv perom napisani, duboko urezani u pamćenje. Stihovi što bezbroj puta sam ih napisala a nikada ih sama nisam živjela. “…Voli onog ko tebe voli, makar bio i kamen goli…”. Nekako uz put između fakulteta, stana, nepušača, visokog atletski građenog, fakultetski obrazovanog, iz dobre familije rodom a još i “našeg”… sjetila sam se ovog golog kamena, što voli mene zbog mene, što voli mene kao mene, i to je dosta. Samo sam se sjetila, ali nikada glasno spomenula, da taj kamen goli, ništa nije od onoga što gledala sam, i što rekli su mi da najbolje je za mene.

Hej, znaš li da sve se vrati! Kažu, da Bogu nigdje se ne žuri, i da ne šalje račune na naplatu svake subote. Znaš li da svi smo se smijali, kad daidža se trebao ženiti. E vidi, prvo je dainicu na jedno oko frljavu, odveo u Metković da joj Ramić stavi zube, pa je tek onda doveo u Mostar da je s nama upozna. Mislio je to od nas sakriti, ali su ih vidjeli one naše komšije što su išli u Ramića zbog reklame „Bezbolno vadimo zube“.

Rekla sam mu, vidi ovo kad dođeš u Oslo, nećemo reći da smo se upoznali preko interneta. Nego, ja šetala, pošla na ćevape u Stari grad, kad naiđe ti. I reći ćemo da je to bila ljubav na prvi pogled. Slobodno reci, da si osam godina mlađi od mene, za inat dainici, da vidi kako i s celulitom i borama mogu naći mlađeg. Hej, i ne polazi dok zubi ti ne budu gotovi. Jučer sam ti poslala pare da ih platiš, jesi li išao u banku. I sjetih se kako smijali smo se daidži i dainici bez zuba, i sjetih se kako Bogu nikad se ne žuri da pošalje račun, za pakosti iz prošlosti.

“… Voli onog ko tebe voli, makar bio i kamen goli…” Kako mi sada fali taj svaki kamen goli, što volio je mene zbog mene. Taj kamen goli, što pitao me volim li mimozu dok iza leđa sakrivao je umotanu u šuškavi celofan, a iz unutrašnjeg džepa iz jakne poklanjao na pola otopljenu Volim te čokoladu, Zvečevo.

I pijem noćas… uz suze i sjećanja… na kamen goli iz prošlosti neke… i tebe danas što prodade srce svoje za Papire moje…

(Nada Zovko/Mostarski.ba)