Nada Zovko / O svemu ponešto: Stiže kum Jure iz Frankfurta! Jupiiii!

Novi servis za ručavanje se vadio iz kartonske kutije ispod kreveta, kad dolazio je kum Jure iz Frankfurta. Kako prije, tako i poslije rata. Napravila bi se i baklava, posuta zelenim pistacijama, jer baš takvu kum Jure kupuje kod Turčina u Njemačkoj. Od svih nafaiza, što spremili smo za njega, Jure se najviše obradovao pečenoj kokoši, jer od sirotinje koja ga je u bijeli svijet otjerala, uvijek ga je od kokoši mogla zapast samo šija, na kojoj nemaš šta pojest. I džaba, čega ostaneš gladan u djetinjstvu, nikakvim parama poslije ne možeš nasititi se. Tako bi s kokoši tek pečene i masne, kum Jure odlomio rukom cijel’ batak, i pogledom zadovoljnog djeteta, govorio bi godinama uvijek istu rečenicu “E više volim ovaj batak, što željan sam ga ostao, nego da mi neko najbolju kurvu iz Kaiserstrasse dovede”.

Kum Jure se nikad nije ženio. Poslije sedme loze, uz Tomu Zdravkovića, sjetio bi se Nermine iz Čajniča, što je ’69-e upoznao, u vojsci. Da su dali njeni, on bi je oženio. Kum Jure zbog svoja dva zlatna zuba, i novog Forda kumio se s cijelom ulicom. Bio je kum krizmani, vjenčani, šišani, a kako koje dijete iz ulice sunetilo se, najbolje mjesto za sofrom čuvalo se za kuma Juru. Svi smo imali svoje razloge, zašto smo se radovali njegovom dolasku iz Njemačke. Jurini pokloni su bili unikatni. Svakog se sjetio, što jest, jest! Komšijama je donosio sintetičke košulje u kojima usmrdiš se za pet minuta, sa kragnom tolikom da možeš s njom i uši omah pročačkati. Komšinicama je donosio kišobrane, na rasklapanje, a nama djeci šuplje čokoladne zečeve i Djeda Mrazeve, iako nije vrijeme bilo od Božića i Uskrsa. Uvijek su zečevima bile smrvljene uši, a Djeda Mrazovima kape, ali poklonu se ne gleda u zube.

U ratu smo molili kuma Juru, da dođemo kod njega, da spasimo se od granata. Ali kum Jure, je vodio računa o našoj zemlji, i hrabro zagrmio preko telefona; “Treba neko zemlju branit! Nikada je oni ne mogu porušit koliko more Jure spremit da se sagradi!”

I mi povjerovali kumu Juri, čuvali zemlju, i čekali da on pošalje sve što treba da je ponovo sagradimo. I počeli stizati pokloni. Samo je on znao šta treba našoj cijeloj porušenoj ulici, pa je to i slao. Mi smo se čudili Jurinim poklonima, ali smo šutili. Samo je stari Garo bio hrabar i na glas rekao, ono što svi smo mislili “Ništa on ovo ne kupuje, nego što Nijemci izbace na ulicu, on pokupi i nama pošalje!”

Tako je Jure poslao goblen, konji u galopu, a mi nismo imali zid da nakačimo goblen, zatim dasku za wc školjku koja nikome u ulici nije pasala, skijaško odijelo M veličine, dvije očuvane štake, aparat za kuhanje jaja, i tri odijela od ope iz njegove ulice koji je jakom umro. Kasnije smo saznali, da to opa znači, djed.

Prvo smo bili ljuti na kuma Juru zbog ovakvih poklona, onda smo mu odlučili oprostiti, jer se poklonu ne gleda u zube. A onda je došao mir, i svi smo čekali nestrpljivo kuma Juru, da sada kada poslušali smo ga, i čuvali našu zemlju, da barem sada, odemo kod njega u Njemačku, i mi zaradimo koji oiro.

Stiže kum Jure iz Frankfurta! Jupiiiii! Vadi, escajg novi iz kutije ispod kreveta, kupuj jufku i domaću kokoš za kuma. ‘Oćemo li ga pitat’ prije ili poslije ručka. Neka čekaj, da vidimo kakve volje je.

“Kume, kriza je ovdje, svi idu za Njemačku, pa ako bi i mi mogli koji mjesec kod tebe, šta bilo radit, da zaradimo koji dinar…”

A Juru, k’o da neko ubode. “Kakvu Njemačku, nije Njemačka k’o što je nekad bila. Odsvakle narod doš’o. Kriza je u Njemačkoj, i svako malo teroristički napad. Da vam nešto bude gore, ja bi sebe sam ubio. Nego sjedite, gdje sjedite.”

Reče to, a mi zanijemismo dok gledamo ga kako kida rukom batak i govori “E više volim ovaj batak, nego najbolju kurvu iz Kaiserstrasse da mi neko dovede. Dzaba, čega si bio gladan k’o dijete, nikakvim parama poslije, nasitit se ne možeš.”

(Nada Zovko/Mostarski.ba)