Nada Zovko / O svemu ponešto: Ti i ja… Naši smo!

Je li to ta vaša Skandinavija? Ja ne znam je li vrijeme ustajati ili spavati. Uvijek mrak! Uvijek kiša. Stalno neki đavo puše. Smrz'o se ovdje. Oni unutra sjede, djeca im vani u kolicima po ciči zimi spavaju. Jesam li ja luda, ili oni ovdje. Čuj dobre plate! Jak standard. Dobro to, ali šta ću s platom, s kim ću je trošiti? Ima li iko ovdje od naših da progovorim k'o čovjek, poslije mjesec dana? Ako nema, odo’ se za vikend napiti, od tuge, k'o i oni što se napiju svaki vikend. Eto im života! Rade pet dana, i žive za vikend da se napiju! I kažu, to zemlja sretnih ljudi! E ja vala mislim, da oni piju da se malo opuste, i zaborave. A šta oni imaju zaboraviti? Granate, glad… ma lijepi degenek nekad. E sad, ispade ja nezahvalna, primili nas, dali nam posao… nije tako, hvala im… nego hladno mi brate, smijem li reći dosta mi je više ovog mraka i led mi se u kosti uvukao. I skupo vam vala sve. E jesam se smijala našima kad dođu, i k'o gušteri u podne se sunčaju u Fejićevoj, ozbiljni bez osmijeha, jer će im zubi tek prekosutra biti gotovi.

Nego, recite mi, ima li ikog ovdje od naših?

Nije ima! Kako ima? Ne pitam za vaše Bosance! Pitam za moje Mostarce! Ma pusti mi tu priču, ista smo mi zemlja, isti nam jezik… isto ovo, isto ono. Nije isto. Vama hvala, mjesec dana nema gdje me niste vodali, ali fale meni moji ljudi. Dosta mi je više bureka što ga kako vi kažete “zakajmačite”. Pa onda niti je pita niti buredžici. Nešto ni suho ni mokro, e to vala u Mostaru niko tako ne pravi. I niti vas mogu slušati… a niti ispravljati više! Ne kaže se “upao”, nego “pao”. Kod nas se “upadne” u kanal, u šaht kad prijatelji s Bišća polja skinu poklopce, ali se bolan na ravnom “pada”, a ne “upada”. Hvala vam i na vašim sijelima i na prelima, niti znam, niti ću ikada znati vaša kola igrati, na svemu vam hvala, nego zaluta li ijedam Mostarac u ovaj vaš grad blizu šarafa i neba, da popijem s njim kafu, pa da polako pakujem se kući, proće mi kuke dok ja dođem dole. Znaš da njih najduže mjesec dana bude, onda otvrdnu, možeš ih bacit.

“Onaj tamo za stolom što sjedi sam je iz Mostara! Ali, malo je čudan, uvijek sam, znamo ga još iz kampa od kad smo došli. I od kad je došao ovdje, kažu nijednom nije išao kući.”

“Napokon! Da se upoznamo… mi smo naši, gdje si stanovao u Mostaru… mogu li sjesti, je li slobodno?”

“Nismo mi više naši… nekada smo bili naši. Bolje nemoj sjesti… izvini nije do tebe, samo ne mogu se više sjećati… otac i stariji brat, odveli ih u noći, nikad se nisu vratili…”

“Znam… i moram sjesti! Ustani od stola ako hoćeš, ali… ja ću sjesti. I ne obraćaj pažnju na suze… ne plačem inače, ali povezala nas bol. Moja obitelj… Grabovica… mi smo otišli dalje za Dalmaciju… a oni ostali… i nikad se nismo više vidjeli”

“Žao mi je zbog Grabovice i tvojih… evo konobara, šta ćeš popiti?”

“Svejedno mi je… šta mi god naručiš. Žao je i meni, zbog tvog oca i brata…”

Za stolom ovim u dalekoj ledenoj zemlji, okruženi ljudima koje ne poznajemo, koji govore jezikom koji ne razumijemo, dvoje bolom razbijenih ljudi kupe ostatke polomljenih života, i lijepe ih tugom što oboma je zajednička.

“Zašto plačeš? Je li te nešto uvrijedio, mi smo ti rekli da je on čudan, vazda sam sjedi, šuti i gleda u prazno!”

“Nije me uvrijedio! Ne može on mene uvrijediti! On je moj Mostarac! Mi smo naši…!”

“Dobro, šta se dereš! Nego hajmo kući, pakovat kofere sutra putuješ”

Opet sve isto. Samo drugi smjer. Deka, jastuk, knjiga, sendviči, voda i sitni euri za wc na auto putu. Opet trideset i kusur sati tumbanja autobusom, ali bar ću se najesti NE “zakajmačenog ” bureka kad se vratim kući.

“Vidi, onaj tvoj čudni Mostarac došao na stanicu da se pozdravi!”

Na kiši sitnoj i dosadnoj, s nečim u ukrasnoj srebrenoj vrećici stajao je on. Druga polovina moje boli. Suza iz mog drugog oka. Druga strana mog srca. Druga strana mog Mosta. Druga obala moje Neretve.

“Ne znam hoće li ti se svidjeti, ove njihove bombonjere. Kad stajali u Austriji da imaš uz kafu… meni su najljepše naše griote one sa rakijom unutra i one…”

Nisam ga više čula…

Tražeći sjedište broj dvadest i jedan do prozora, zagrlila sam najjače na svijetu ukrasnu srebrenu vrećicu, zagrlila sam svu bol moju i njegovu što besmisao rata nam je nanijeo… i zavapila moleći Boga… da zauvijek naši smo… naši smo!

(Nada Zovko / Mostarski.ba)