Piše Esma Džoklo Džiho
Juli je mjesec kad se bere i niže duhan.
Juli je mjesec kada zriju karpuze i pipuni i kad priroda obilato nagrađuje svojim plodovima. Na čovjeku je da ubire plodove svoga rada radeći teško i predano znojem i žuljevitim rukama.
Juli je i mjesec gorčine, suza i uzaludnih pitanja.
Juli je moja svjetlost, ali i moja tama.
Svjetlost- jer je moja spoznaja jasna, a tama- jer je juli’ 43. dio mene i moj nemir.
Pamtim od sredine 70-ih, ali sam kao žedna zemlja kišu, upijala svaku sitnicu koju su mi moji pričali o zločinu na Orašlju i bilježila to duboko u sebi želeći da ne zaboravim.
Ako zaboravim, bit će to kao da su ubijeni još jednom.
Ubili su ih, članove moje porodice- bliže i dalje, šezdeset dvoje. Sedamnaestero sa mojim prezimenom.
Jučer sam ih opet pohodila. Harem pred kojim sam stajala nastao je u jednom danu. Prstima sam dodirivala sivu miljevinu na kojoj su se natpisi počeli već gubiti i proživjela sam sa mojima koji tu leže taj 12.juli. Vrijeme troši kamen, samo trajno sjećanje ostaje.
Ono što sam osjetila jučer, kao što sam to i osjećala dok sam bila dijete skakutajući za rahmetli nenom na Orašlju, jeste vrelina julskog dana i tišina koja je bolno ispuštala krik. Stajala sam jučer pred Istinom i boljelo me. Boljelo me što su nevini moji ubijeni, a potom spaljeni na kućnom pragu. Boljela me mržnja kojom su zlikovci bili zaslijepljeni. Boljela me nevina dobrota mojih Rotimljana. Bolio me bol mog dede.
Bezbroj puta sam misli vraćala na reply i jedino što sam čula u njima su rafali, osjećala miris paljevine, a potom muk koji će me pratiti do kraja života kad nogom kročim tu gdje je moj dedo udahnuo prvi dah.
Moj dedo, kom je sve pobijeno, opljačkano i spaljeno tog jula ‘43. nikad nije osjetio ni trun mržnje prema bilo kome, a imao je pravo na nju.
Pamtio je i pričao nam uvijek sa bolom u glasu i stajao na pola priče. Dalje nije mogao.
Drugu polu sam godinama prikupljala dok nisam sastavila mozaik. Danas pričam svojoj djeci, a ona će, ako Bog da, svojoj.
Boli me Orašlje.
Ja živim sa tim..
” Sve nas se tiče ovaj zločin; jer ko jednog čovjeka ubije, kao da je sve ljude poubijao”.
Sedamnaest članova moje porodice je ubijeno, ubili su ih 62, i svi su moji bili.
Dugo, dugo je moja ruka jučer dodirivala mezarove i osjećala sam, kad sam krenula, kao da je njen otisak ostao urezan u sivi kamen.
Ispratila me tišina i muk.
Dva dana nakon što su mu svi pobijeni, moj dedo im je klanjao dženazu.
Dostojanstven i jak, kakav je oduvijek bio.
Salih Džoklo, moj pradedo, je i glavni lik knjige Trava zaboravka Alije Nametka.
Salih je jedne večeri stao na Travu zaboravku i odlučio se za svoju izabranicu, Stočanku Eminu
Ova priča bi, kao sve slične, završila sretnim krajem da nije bilo 12.jula 1943.
“Ovaj harem je nastao za jedan jedini dan, a svi u njemu pokopani pobijeni su za nekoliko minuta. Na jednoj ravnoj njivici u ovom krševitom kraju napravljen je harem 14. jula 1943. “( Nametak).
Pričao mi je često o ovom moj dedo rahmetli. Sanjao ih je večer prije…
Dvanaestog jula 1943. stupale su ranom zorom tri kolone iz Princ-Eugenove divizije da iznenade grupu partizana koja je boravila na Orašlju: jedna je išla uz Kvanj, druga uz Dreteoske strane, a treća od Domanovića preko Lokava i Stanojevića.
Poljski radovi su bili u jeku. Žita koja su začudo te godine odlično rodila bila su požnjevena i u snopove povezana. Duhan se svako treće ili četvrto jutro brao i nizao na kanafe da se suši. Grožđe i smokve su rodile kako se nije zapamtilo. Sve je obećavalo bogatu zimnicu i podnošljivu zimu, makar da je rat bjesnio. U selu je bilo relativno mirno.
Daleko od saobraćajnih veza, nisu ih posjećivale vojske. Mjesto je bilo idealno za neku vrstu prihvatne stanice pripadnika NOB-e iz iz Mostara i Stoca, gdje bi se na kratko vrijeme odmorili i odakle bi dalje polazili na borbene položaje. Tu je bila i mala poljska bolnica. Kuda je prijava još hodala dok nisu Nijemci odlučili da kazne Orašlje, jedinu kompaktnu muslimansku mahalu na Rotimlji, što daje utočište partizanima, ne zna se, ali 11. jula uveče krenula se kaznena ekspedicija i ranom zorom 12. bila već na putu da sa tri strane obuhvati Orašlje.
Sunce je već bilo dobro odskočilo kad su Nijemci upali na Orašlje. Pozvali su na kratku udaljenost izvan zaseoka Salih-agu Džoklu, mog pradedu, najstarijeg od braće i jednog od najuglednijih ljudi u stolačkom kotaru. Ko bi znao šta je razgovarao s njima, samo se zabrinut vratio u pojatu, gdje je nastavio sa ženom, sinom Hasanom, nevjestom i unučadima nizati duhan. Nije prošlo ni pet minuta, a na vrata pojate stupio je naoružan Nijemac. Pucanj je odjeknuo. Potom su ubili Ajiša, njegovu ženu, pa sina Hasan, nevjestu Hatu i njihovo troje djece. Pucalo je po cijeloj mahali ahali, a počeli su i plamenovi lizati iz kuća, staja i pojata. Iz kuće su iznošene vrijedne stvari: ćilimi, dušeci, zidni sat, kahveni mlinovi, a opljačkane stvari su natovarene na konja.
Njemaca s opljačkanim stvarima nestalo je iz sela, a preživjeli koji su bili na daljim njivama ili su se pritajili u kukuruzima, duhaništima ili šumarcima, bojažljivo se obzirući, šuljali su se na Orašlje. Od vreline se nije moglo pristupiti kućama.
Na Orašlju je tog dana ubijeno i zapaljeno 62 ljudi.
Među ubijenima bilo je 25 djece mlađe od 15 godina. Najmlađe žrtve bile su novorođenčad.
Moj dedo, Alija efendija Džoklo, je svom ocu, članovima svoje porodice i ostalim ubijenim klanjao dženazu 2 dana nakon zločina.
Za jedan dan nastao je harem.
U jednom danu je izgubio sve.
Ja danas pišem i pričam o ovom.
Ne smijemo zaboraviti nevine žrtve.
Ne smije nas prekriti trava zaboravka.
(Mostarski.ba)
